Zločinačko rodoljublje

Gospodin Mirko Tepavac piše o bezobzirnosti i svireposti Jugoslovena "koja je zaprepastila svet". Precizno zapaža da je "šovinizam preslaba reč da izrazi ovo mentalno stanje" i samu praksu bestijalnosti, te da je veliki broj ljudi "mobiliziran" u takvo mentalno stanje, ali i daje "mali broj onih kojima je rat prilika za destruktivna iživljavanja i siledžijske orgije zaštićene 'rodoljubljem'". Potom, on govori o milionima osiromašenih i razočaranih koji će se, na kraju, upitati o svojoj budućnosti. "Biće to kraj harizmatskih vođa, nametljivih spasitelja i lažnih proroka", zaključuje.

Tekst g. Tepavca, tačan i ubjedljiv, ipak je u meni probudio i neke drukčije misli, razvio neke druge asocijacije, i u tom slijedu, na koncu, prožmao me žmarcima svih mogućih političkih jeza balkanskoga prostora. Htijući ili ne, odlutao sam u mislima "daleko" unatrag, do srednjega vijeka, u kojem i Srbi i Hrvati danas potražiše uporišne tačke svojih državnih prava i konstitucija te, ponad toga, "plemenitaški melem" svojoj potonjoj vjekovnoj rani ropskog trajanja: "Dok smo mi jeli zlatnim kašikama, oni su...", "A mi smo imali grbovlje dok su po Njujorku pasle koze..." itd. Tu bi se u psihološkom proziranju istorijskih fakata moglo zamijetiti ono što se u svakom, a pogotovo našem državotvorstvu zaboravlja: u idealizirane srpske i hrvatske plemenštine, danas pozvane za svjedoka, ni manje ni više no istorijskih prava, stvarno se, kako piše Vladimir Dvorniković, sustjecala takva "neobuzdana divljina da bi retko koji njihov gest u istoriji i privatnom životu zaslužio oznaku plemenštine i viteštva u etičkom značenju tih pojmova... Samovolju i silu prema slabijem oni su osećali kao bitnu oznaku, čak i neku vrstu ukrasa svoga gospodstva, a ekonomsko parazitiranje na podanicima kao nešto prirodno i u samom kozmičkom redu predviđeno". Žestina, mržnja, i osveta, to su konstituensi tih državotvornih naših sred-njovjekovnih duša, koje danas kod nas doživljavaju svoj medijski proboj. Sve potonje naše konstitucije ispale su tačno onako kako su morale ispasti po ovom ponuđenom duševnom obrascu "istorijskog djelovanja".

Parlamenti pod jelom

Necentrirana (ni kršćanstvom, ni hrišćanstvom) duša tog našeg "konstituišućeg" velikaša, prepuštena neograničenoj samovolji, bez želje da se uistinu podvrgne ikakvom višem principu koji volju ograničava ali i oblikuje, upravo je i mogla polučiti sve vidljive "istorijske rezultate". Treba samo pogledati na nečovječan, gotovo pa biljni položaj srpskoga "mjeropha", ili hrvatskoga seljaka "puntara", tretiranih poput prirodne vegetacije s kojom se može činiti što se velikaškoj volji prohtije. Ta vegetativna "svijest" evoluirala je danas do proglašenja "ekološke države", u kojoj će se zakonom zaštiti livade i šume, biljoliki svijet, "kozmički poredak prirode", dok će nezaštićeni građani morati pronaći svoje mjesto u tom ciklusu biljnoga postojanja. Izgleda da ovdašnji "parlamentarizmi" mogu funkcionirati samo u svijetu borova i jela, smrče i maslačka.

Za bosanskog seljaka, kmeta, recimo, više je bilo konstitucijske sigurnosti pod Turcima no što su je imali i srpski mjeroph i hrvatski kumek pod svojim "vlastitim" velikašima (kako piše Ćiro Truhelka). A o kopanju očiju, o masovnim "istragama" (npr. bogumila), o rezanju grkljana znali smo sve, svaku nijansu, prije nego su Turci mogli da nam "induciraju" tu našu zvjersku prirodu (prisutnu u svakom narodu, ali ne u ovom stepenu i nepromjenjivu, kao kod nas). Tursko kabadahijstvo bilo je bratska "etička" norma našoj feudalnoj prirodi. Prodavanje roblja ("jeretičko roblje", istraga patarena) postojalo je mnogo prije no su Turci ovamo prispjeli. Oni se samo nadovezuju na postojeće tradicije i, možda, donose neke nove, orijentalnije nijanse despotijskog tlačenja. Međusobna zvjerstva bosanskog i srpskoga našeg življa poslije Prvog srpskog ustanka "očuvavaju" jedan već izopačeni princip biološke vječne borbe, o čemu precizno piše Ivo Andrić (vidi kasnije). Obostrana zločinstva "krštenja" djece u ključaloj vodi i kidanja dojki turskih bula usijanim klještima oplakali su Sima Milutinović-Sarajlija i Umihana Čuvidana. Godine 1941. biološkom plafonu jugoslovenskog života (u biologiji vegetirajućem samozadovoljenju) ukazala se nova prilika za "nijansiranje" krvoločnih potencijala koje u sebi nosi, istom neraskidivom snagom kao i svoje rodoljublje. Priroda njihovog rodoljublja uvijek zahtijeva konačne, to jest krvoločne dokaze.

Njihovo rodoljublje je u jednom biološkom čvoru koji izgleda nerazmrsiv. Južni Slaven jednostavno ne umije prevazilaziti probleme, jer za prevazilaženje treba nešto labavija "biologija". Ovdje se stvari "rješavaju" u domenu biološke sile, krvnih sudova i krvoliptajućih "istorijskih" akcija. Nimalo nije slučajno da su najvećega hrvatskog pjesnika srpskih stradanja pod ustašama, Ivana Gorana Kovačića, zaklali četnici. Ivan Goran unio je "nepotrebne" rafinmane i duhovne potencijale u jednu sferu najizopačenijeg Thanatosa, koji se predstavljao kao "biološka borba za život". Kao da je slijepa biologija nanjušila prevazilaženje sebe, našla pjesnika i zaklala ga! Ta je podivljala biologija presudila i Savi Šumanoviću (ustaše), a evo, danas i Milanu Milšiću ("partizani"). Nekad je to radila nožem, a danas, kao dobro opremljena vojna snaga, haubicom.

Današnja međusobna klanja Srba i Hrvata samo potvrđuju da ovdje istorijskog života nema, niti ga je ikada u pravom smislu bilo - bilo je istorijskih fragmenata u vječnom biološkom ciklusu života kao vegetiranja. Ne bi li, onda, bilo tačnije rodoljublje zasnovano samo na odbrani krvnih prava, a ne na odbrani civilizacijske institucije demokratije i individualne slobode, nazvati "zločinačko rodoljublje"? Ako ga se nije civiliziralo, ako mu se nije utuvilo u glavu da se mora boriti za više vrijednosti svoga postojanja, onda ono u neizdiferenciranom svom biološkom prebivanju, kao homogena nemisleća masa, mora diferenciju potražiti u nečem "bližem", priručnijem, fizikalnijem. Narod koji cijeni tek biološku vrijednost svog života, bez identifikacije s višim, transcendentnim vrijednostima svoga duha, ne može a da povremeno nešto ne prikolje, e da bi utvrdio pred sobom biološki smisao življenja, krvnu očiglednost.

I rasplet srednjovjekovni

Život (naš slavljeni vitalitet) ovdje se sačuvao "ali po cenu koja je skuplja od života samog, jer je snaga za odbranu i održavanje pozajmljivana od budućih naraštaja, koji su se rađali zaduženi i opterećeni", meditira Andrić u Znakovima pored puta. Ovo je, u međuvremenu, postala psiho-loška matrica duboko utisnuta u nacionalni karakter svih ovdašnjih plemena. Nesposobni da stvaraju danas, da organizuju građanski razvoj društva kao samu svoju istoriju, a izgubivši vanjske neprijatelje, Južni Sloveni sada pozajmljuju posljednju snagu budućih naraštaja za svoje unutarnje samoistrebljenje.

Sam se narod dobrovoljno stavio u položaj mjeropha i kmeta i "rasplet" svoje sudbine dao u ruke novim srednjovjekovnim velikašima. Tako se krug zatvorio. "Sloboda" je stečena, neprijatelji otjerani, a mi se nađosmo u istoj onoj istorijskoj praksi koju smo imali prije gubitka "slobode". Danas je jasno da sva naša "civilizacijska" tečevina jeste tek "goli nagon za odbranom života, dok je život sam izgubio toliko da mu nije ostalo mnogo više od samog imena" (Andrić). Nova medijevalna balkanska vlast upravo podjaruje i silom mobilizira taj goli nagon, kao jedino narodno dobro, ne nudeći pri tom nikakvu novu formu života. Današnji mjeropsi i puntari možda i vide daje njihov goli nagon za odbranom života (jedino što imaju) od vlastele koju su birali upošljen na stvari smrti, na pojačanju "bijele kuge", na istrebljenju, ali mjeroph i puntar paralizirani su svojom "srpskom" i "hrvatskom" indetifikacijom, čiji su sadržaji reducirani (nakon stoljeća degeneracije) na mržnju i umorstvo i ništa više.

Sve mi se ove misli o "prirodnom" životu, bez pravnih, eko¬nomskih, misaonih kultivacija društva, nameću u vezi s prognozom G. Tepavca, doduše izrečenom u rezigniranom tonu, da će na koncu, ipak, osiromašena srpska i hrvatska gomila dići svoj glas protiv "harizmatičnih vođa". Ali, hoće li taj glas osiromašenih, koji su sami izabrali svoje siromašenje, biti dovoljna garancija za neki kvalitativno drukčiji početak od svih onih bezbrojnih naših početaka od kojih se nikud nismo makli? Ne treba zaboraviti da taj glas osiromašenih neće biti glas savjesti, narasle društvene svijesti, već biološki glas gladnih stomaka koji se, za početak, mogu zadovoljiti i malom hranom. Možda čak na vlast i dođe Ekonom, i potakne razvoj. Ali, u trenutku kad ti stomaci "ocijene" daje hrane dovoljno i da Ekonom od njih traži prevelika pregnuća, bojim se da će kao uvijek naći način da dođu do svog demagoga, hvalitelja nacionalnih mana, do svog državnog udara. Demagog koji hvali i obećava "čudesnu lakoću postojanja" tačno zna na koju je "supstancijalnu" tromost, na koji impuls vegetativnog postojanja upućen taj njegov politički signal.

Dok drugi u "harizmatičnim vodama" vide nesreću koja je snašla narod (što u nekim sociološkim analizama i može biti tačno) ja, psihološki gledajući, vidim u tim vodama tačan izraz sveopšte narodne negativne psihologije, koja ovdje vlada pod firmom "dobra i napretka".

9.11.1991.

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996.