Pisma iz zatvora
Rosa Luxemburg

Photo: www.jacobinmag.com

Znam da ću umrijeti na borbenom položaju, u kakvoj uličnoj borbi ili u tamnici

Wronke, 2. 5. 1917.

Sjećate li se još, kako sam Vam prošle godine u mjesecu travnju u 10 sati ujutro oboje hitro pozvala telefonom, da dođete u botanički vrt i da sa mnom slušate pjev slavuja, koji je bio pravi koncert. Sjedili smo tada skriveni u gustom grmlju na kamenju pokraj neke male mlake; nakon slavujeva pjeva, iznenada smo čuli jednolik tugaljiv zov, koji je zvučao otprilike: „Gligligligligliglik!“ Ja sam rekla, i Karlo se također s time suglasio, da to zvuči kao glas neke ptice močvarice ili vodarice. Nikako međutim nismo mogli pronaći, kakva bi to bila ptica. Zamislite, takav isti tužni zov čula sam iznenada jednog jutra, prije nekoliko dana, o v d j e u blizini; srce mi je zakucalo od nestrpljivosti, da konačno doznam, koja je to ptica. Nisam se smirila, dok konačno danas nisam pronašla; nije to nikakva ptica močvarica, nego je to v i j o g l a v k a obična jedna vrsta sive žune. Nešto je malo veća od vrapca, a ime je dobila po tome, što kad joj zapreti opasnost pokušava neprijatelja zastrašiti smiješnim pokretima i micanjem glave. Hrani se samo mravima; koje skuplja na svom ljepljivom jeziku, kao što to čini veliki mravožder. Španjolci je zbog toga zovu hormiguere – mravarka. Mörike je uostalom o toj ptici spjevao vrlo zgodnu šaljivu pjesmu, koju je Hugo Wolf i uglazbio. Osjećam se kao obdarena, otkad znam, koja je to ptica s tim tugaljivim glasom. Pišite možda o tome i Karlu, veselilo bi ga.

Što čitam? Ponajviše prirodnoznanstvene knjige: zemljopis bilja i životinja. Jučer sam upravo čitala o uzroku nestajanja prica pjevica u Njemačkoj; to je pojačano racionalno šumarstvo, vrtljarstvo i poljoprivreda, koji pticama postepeno oduzimaju uvjete za naravno gniježđenje i za naravnu ishranu; šuplja stabla, šikare i uvenulo lišće po vrtovima. Bilo mi je vrlo žao, kad sam to čitala. Nije mi stalo do toga, da ptice pjevaju ljudima, već me slika laganoga nezaustavljivog propadanja tih malih bespomoćnih bića toliko boli, da sam morala zaplakati. To me je podsjetilo na jednu rusku knjigu od prof. Siebera o propadanju crvenokožaca u Sjev. Americi, što sam je čitala još u Zürichu; i njih također kulturni ljudi korak po korak protjeruju s njhove zemlje i izlažu ih laganom strašnom propadanju.

Mora da sam bolesna, kad me sada sve tako duboko može potresti. Ili znate li šta? Koji put imam osjećaj, da nisam pravi čovjek, već neka ptica ili životinja u čovječjoj spodobi; u svojoj nutrini osjećam se u jednom takvom malom komadiću vrta kao ovdje ili u polju, u travi među bumbarima, mnogo više kod kuće, nego na kakvu partijskom kongresu, Vama mogu to sve reći, jer Vi nećete odmah u tome naslućivati izdaju socijalizma. Vi dobro znate, da ću uprkos tome vjerovatno umrijeti na borbenom položaju, bilo to u kakvoj uličnoj borbi ili u tamnici. Ali moje najdublje ja pripada više mojim sjenicama, nego „drugovima“. Ne možda zato, što ja u prirodi nalazim utočište i smirenje, kao mnogi duševno propali političari. Naprotiv, ja i u prirodi na svakom koraku nalazim mnogo okrutnog, od čega jako patim. Zamislite, nikako ne mogu da zaboravim slijedeći mali doživljaj. Lani u proljeće, kad sam se kroz moju mirnu malu ulicu vraćala sa šetnje po polju, primijetila sam na zemlji malu tamnu mrlju. Sagnuh se i vidjeh tihu tragediju: jedan veliki zujak ležao je na leđima i bespomoćno se branio nogama, dok su čitave rulje malih mrava vrvjele po njemu i živoga žderale! Zgrozila sam se, izvadila svoj rupčić i počela sam tjerati te brutalne bestije. Imala sam tešku borbu s njima, dok sam ih svladala, jer su bili tako uporni i bezobrazni, a kada sam konačno uspjela osloboditi siromašnog patnika, i kad sam ga daleko položila na travu, bile su mu već dvije noge požderane... Pobjegla sam s mučnim osjećajem da sam mu učinila možda veoma sumnjivo dobročinstvo.

Sada je već tako dugačak sumrak. O, koliko su mi inače mili ti sati! U Südendeu sam imala mnogo kosova, a ovdje ih sada ni ne vidim ni ne čujem. Cijelu sam zimu hranila jedan par, a sada su nestali. U ovo sam godišnje doba običavala u Südendeu večerom lunjati ulicom; tako je lijepo, kad još pri posljednjem ljubičastom danjem svijetlu u uličnim svjetiljkama iznenada zatrepere ružičasti plinski plamičci, još tako strani sutonu, kao da se sami sebe ponešto stide. U to doba proleti zaposleno ulicom nejasna pojava kakave zakašnjele vratarice ili kućne pomoćnice, koje još žure pekaru ili sitničaru, da štogod kupe. Postolarova djeca, s kojima sam u prijateljstvu, običavala su se igrati na ulici i u mraku, sve dok ih s ugla jedan odrešiti glas ne pozove kući. U taj sat našao bi se još uvijek po koji kos, koji se nije mogao smiriti i koji bi iznenada zavrištao kao kakvo neodgojeno dijete, ili bi brbljao iz sna i bučno letio od drveta do drveta. A ja sam tamo stajala nasred ulice, brojeći prve zvijezde, ne hoteći poći kući iz toga blagog zraka i sutona, u kome su se dan i noć tako nježno sljubili.

Sonjička, pisat ću Vam opet uskoro. Budite mirni i vedri, sve će biti dobro, pa i s Karlom. Do viđenja u slijedećem pismu.

Grlim Vas,

Vaša Rosa

*Prevela Vera Georgijević

Oceni 5