Nasilje naše svakodnevno
Aaajo4

Photo: thequeerfrontier

Znam gde živiš

Da bi se razumelo na koji način diskriminacija, te verbalno nasilje, utiču na kvalitet života, dovoljno je da se zamisli slučaj u kojem se neki pojedinac ili pojedinka svakodnevno suočava s pretnjama. Na verbalno, online, neretko i na fizičko nasilje, uglavnom  se gleda blagonaklono, pa se nečija heteroseksualnost često meri količinom straha koji može da izazove.

Zamislite  da vam svaki dan počinje s porukama poput „Druže, vi ste bolesna govna treba vas ubiti i zaklati i sve u kamion i pobacati u more“. Ako zanemarimo to što nasilnik u ovom slučaju nije svestan činjenice da Srbija nema more, u pitanju je govor mržnje koji, čak i u onima koji su na ovakav način obraćanja navikli, izaziva neprijatnost. A tek zamislite da ovako nešto pročita biće koje još uvek nije razvilo mehanizme odbrane.

Poslednja u nizu poruka koje svakodnevno dobijam samo je još jedan u moru homofobičnih komentara koje možemo da pročitamo na vaskolikom „srpskom“ internetu. Uprkos tome što verujem da se od takvog govora dobro branim, poruke poput „Znam gde živiš“ jesu granica posle koje je neophodna makar mikro-reakcija koja će se verovatno izgubiti u svakodnevnoj buci koju prave oni koji uvek imaju kome da prete.

Da bi se razumelo kako pretnje deluju na one koji nasilje trpe od najranije mladosti, potrebno je da se bude drugačiji. Jasno je da većina građana ne želi da se bavi stvarima koje ih se lično ne tiču, ali zaprepašćuje to da dobar deo te većine okreće glavu pred govorom mržnje. I tu često nije kraj – homofobija i nasilje imaju bezbroj lica, a onima koji reaguju poručuje se  „da su previše osetljivi, da preteruju“ i slično. U rasponu od „dobronamernih“ šala u kojima se nečiji život svodi na „haha“, do ozbiljnih pretnji poput ove na ilustraciji koja ide uz tekst, mladi kvir ljudi su prepušteni sami sebi, te porodicama koje još uvek veruju da se identitet leči.

Istina je da su stvari drugačije nego pre na primer deset godina, i to zahvaljujući onima koji su odbijali da ćute. Sa većom vidljivošću uvećava se i opasnost, a Zakon o istopolnim zajednicama sigurno utiče na to da nasilnici postanu kreativniji u svojim pretnjama.

Na blogu udruženja Da se zna! može da se pročita da je Narodna skupština 20. maja 2021. godine usvojila Izmene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije, čime je inicijalni Zakon, donesen pre dvanaest godina, unapređen u više aspekata. Upravo je to najbolji način da se nasilnicima stane na put, ali je reagovanje na nasilje u međuvremenu neophodno, budući da se kolektivna svest ne menja zajedno s dopunama zakona.

Onima koji su uticali da se zakon dopuni ipak bi trebalo odati priznanje: Pored toga što je termin “seksualno opredeljenje” izmenjeno adekvatnim izrazom “seksualna orijentacija”, u članu 10 su dodate i “polne karakteristike” kao osnov diskriminacije. Ovim su interseks osobe prvi put prepoznate u jednom zakonskom aktu, odnosno prepoznata je diskriminacija prema njima, koja je zastupljena, ali još uvek nedovoljno vidljiva.

Pored toga, zakonom je prepoznata i kategorija roda, te su članovi koji se tiču polne diskriminacije unapređeni i kategorijom rodnog uznemiravanja.

Jedna od značajnih novina za *trans zajednicu je i što je zabranjeno uskraćivanje određenih prava u odnosu na prilagođavanje pola rodnom identitetu. Pored uvedene nove kategorije, pohvalno je i da terminologija nije zastarela i unižavajuća prema trans zajednici.

Zakon uvodi i obavezu poslodavcima i organima javne vlasti da preduzimaju posebne mere u cilju otklanjanja postojećih nejednakosti među pripadnicima grupa koje su u nejednakom položaju u odnosu na ostale građane – do sada je to bila samo mogućnost.

Seksualno uznemiravanje se takođe prvi put prepoznaje kao oblik diskriminacije, odnosno polno i rodno uznemiravanje, čija definicija obuhvata i verbalno, i neverbalno i fizičko neželjeno ponašanje.

Ovo je prvi put da se antidiskriminaciono zakonsko rešenje unapredi od 2009. godine, kada je i donesen Zakon o zabrani diskriminacije. Uporedo s tim bi trebalo da se reaguje u svakoj prilici, jer odgovornost je na svima nama. Što bi rekli Amerikanci: „It does get better“, ali ne ako nasilnike doživljavamo kao „našu decu“.

Oceni 5