Znam li đe sam došla?

Glavni grad njemačke savezne države Baden-Württemberg, Stuttgart, sjedište je nekih giganata autoindustrije - Daimlera (Mercedes) i Porschea. Nedaleko, u susjednoj Bavarskoj, je i BMW. Neke od tih kompanija važe za socijalno osjetljive. Između ostalog, svojim radnicima_ama isplaćuju trinaestu plaću & božićnicu. Navedeno, uz dobro plaćenu satnicu, poznate su činjenice koje godinama k njima privlače na hiljade radnika_ca. Manje se ističe da je uvriježeno i da za istu normu, iskustvo, kvalifikacije, radno mjesto te obavljeni posao žene primaju manje plaće od svojih muških kolega. Uz obrazloženje da muški mogu više „potegnut“. Pritom, ne govorim o pogonima koncerna npr. u Indoneziji ili Vijetnamu, već ovima u srcu razvijenog njemačkog Jugozapada. Dakako, poslovna politika jake i dominantno maskuline autoindustrije te pratećih joj firmi-podrepica u regiji, ujedno je suodgovorna za neslavnu titulu. Naime, Baden-Württemberg, prema statističkim podacima objavljenim u studiji iz 2018, drži sigurno prvo mjesto na tablici, kao njemačka pokrajina s najvećom razlikom (26,8%) između ženske i muške plaće. Na razini cijele Njemačke, ta razlika iznosi 20% (podaci za 2019.) Odnosno, žene su tek 17. marta 2020. zaradile onoliko koliko su muškarci zaradili isprativši 2019-u. Istovremeno je Baden-Württemberg u vrhu po parametrima visine prosječne plaće te skupoći i manjku stambenog prostora. Ako se trend zadrži, izjednčavanje ženske i muške zarade, izračunali su, možemo očekivati 2120. godine. Dvije hiljade stotinu i dvadesete.

Ovakva praksa čini se nepoštenom i pojedinim muškarcima, preko 20 godina zaposlenim u Gigantu s obzirom na to da, kako jedan od njih svjedoči, rade isto. Međutim, ne reagira na očitu nepravdu. Zašto?

- Nisam šef, ne mogu ništa promijeniti. Reagriao bih da rade moja žena ili sestra.

(Za pretpostaviti je, dakle, da su kolegice s kojima radi došle na ovaj svijet po Duhu Svetome. Tako, izgleda, nikome nisu kćeri, sestre ili majke, pa manje-više. A i što bi bile svoje?!)

U minijaturnoj, ni po čemu s Njemačkom usporedivoj te tradicionalno patrijarhalnoj Crnoj Gori, moja mama je 90-ih bila primorana okrenuti se vlastitim obiteljskim kapacitetima i pokrenuti privatnu firmu. Od tog maja 1992. godine do penzionisanja 2017-e, nije širila posao. Ali, jest postala prepoznatljiva lokalno i regionalno. Formalnim obrazovanjem diplomirana sociologinja, vodila je posao kao direktorica, ali i bila u svakodnevnom kontaktu te na usluzi kupcima koji su navraćali u njen mali salon namještaja. Firmi su se, redosljedom ostajanja bez svojih poslova u nekadašnjem javnom sektoru, priključili prvo tata (formalnim obrazovanjem diplomirani geograf), a zatim i stric koji je informatički centar nekadašnjeg Remontnog zavoda „Sava Kovačević“ u Tivtu zamijeno kacavidom te pojedine komade namještaja sastavljao za 10-15 minuta. Osim održavanja kontakta s knjigovodstvom, tata je u firmi figurirao kao šofer – monter. Na vratima stana u kojem i danas žive, otkad znam za sebe, stoji naše prezime. Zatim prvo mamino, potom tatino ime. Mamina pravovremena reakcija u godinma promjene sistema, inicijativa, zatim disciplina, komunikativnost, odgovornost u poslu i nevjerovatna radišnost osobine su zahvaljujući kojima, u godinama tranzicije, nismo gladovali. Naprotiv. Zahvaljujući njoj, imala sam privilegij još kao klinka odlaziti preko ljeta u Englesku na kurseve jezika; osjetiti zadovoljstvo jer su moji mogli pomoći košarkaški klub koji je začela moja generacija; studirati, zatim ostati živjeti i raditi u Zagrebu. Kroz to vrijeme, nisu bila izuzetak ljeta u kojima ona, zbog posla, niti jednom nije uspjela otići na plažu. Iako more vidi s balkona. Da ne spominjem koliko je „stizala“ ići po predstavama, izložbama ili tribinma kakve je 80-ih sama s lakoćom moderirala. U tih 25 godina, možda je tri puta uzela godišnji – kad sam upisala faks i useljavala u prvi podstanarski stan u Zagrebu, pri selidbi u drugi i kad smo slavili promociju moje diplome.  

Trenutno šljakam u omanjoj švapskoj proizvodnji. Obiteljsku firmu, kao treća generacija, preuzima 30-ogodišnji inženjer strojarstva. Inače ljubazan, nespreman je organizacijske propuste skopčati sa svojim neiskustvom. Spreman držati teoretsko mini-predavanje usred praktičnog posla. Uskoči koji put pomoći nam. Nipošto ne ostaje cijeli radni dan u hali. Spreman je tjednima držati ljude po 10 sati na nogama u fizičkom radu. Nikakva bolovanja, infarkte, operacije, manjak ljudi ili ljetne vrućine po kojima se rmbači uz peć ne smiju primijetiti klijenti.

- Mi se u ovoj situaciji jako trudimo kako biste vi imali posla.  – vješto mi tumači njegova majka, pošto sam slikovitim opisima reagirala na radne uvjete. Suzdržavam se elaborirati spoznaje dosegnute kroz vlastito iskustvo imanja obrta vs. bivanja radnicom u tuđoj firmi. Ne znam u kojoj bi mjeri ona ostala (njemački) suzdržana, ako bih kazala kako razumijem da i oni žive u istom kapitalističkom zatvoru. S više odgovornosti i novca, ali ipak u – zatvoru. Izgovaram da sam sigurna kako želim ostati zdrava, što ljudi s kojima radim nisu. Dakle, ne želim dugoročno ostati na poslu na kojem me priželjkuju, premda nemam rezervni. 

- Znaš što ovdje većina žena radi? – pita me nova kolegica, poslana od iste agencije u firmu, svega dan i pol po mojoj reakciji. – Ovdje se većina žena uda, rodi jedno-dvoje dece, tako da ima i ostvari prava, a onda se poslije koju godinu, razvede. Tako da bivši muž, po zakonu, mora izdržavati nju i djecu.

- Koji muž??? Kakvo izdržavanje??? Postoji li opcija samostalnog života, jbt?

- Eee...

Guglam. U Njemačkoj oko 40% zaposlenih žena radi skraćeno radno vrijeme (od država EU, procenat je viši samo u Austriji i Nizozemskoj). Kao razloge, navode brigu oko djece, obiteljske obaveze ili njegu članova obitelji. Promatraju li se samo majke maloljetne djece, postotak raste na 66,2% (2019.). Naspram svega 6,4% zaposlenih očeva sa skraćenim radnim vremenom. Time se, između ostalog, tumači i ženska manja prosječna zarada. Visokoobrazovane žene bi, kaže studija, rado radile puno radno vrijeme, ali u kombinaciji s obiteljskim obavezama, ne mogu. Usporedbe radi, baš u godinama života kada zasnivaju obitelj, muškarcima se povećava broj radnih djelatnosti i radno vrijeme. Dakle, djeca i obitelj se i dalje smatraju ženskom sferom. Da, i u Njemačkoj. Strukturalni problem nedostatka skrbi za djecu i mjesta u vrtićima tome doprinosi. U slučajevima kad muž ili partner zarađuje puno više, ženama je porezno isplativije ne raditi. Ne znam smijem li tu poreznu klasu & običaje usporediti sa ženama pomoraca u Boki. Ima li se rašta, znajući da je brak vjekovima (i) trgovina, pitati - zašto se baš na razvijenom Zapadu sudaram s pećinskom filozofijom opstanka? Unaprijeđene tehnologije i zakonodavstva, doduše. Nabujale administracije i političke korektnosti, ali u osnovi – isti jarac. Bar u narednih 100 godina.