Znate li ko je bio Behdžet Muhamedović?

Taj čovjek nije znao šta je sabur, to je sigurno, a nije nikada imao ni poštovanja prema ljudskom životu. Razloge zašto je postupio onako kako je postupio nikada nije objasnio, jer nije za tim osjećao potrebu i zato što to nije želio. Živio je s uvjerenjem kako nikome ne treba polagati računa, živio je ubijeđen da je zakon nešto što se ne odnosi na njega. U sudnici, a ni poslije, nikada nije pokazao ni trunku kajanja, nije ničim dao naslutiti da je uvidio da je ono što je napravio grozomorno, nedopustivo, nečasno.

Iz svakog njegovog pokreta dalo se naslutiti da se Behdžet Muhamedović niikada nije pokajao, a to što je do kraja života poginjao glavu pred svakim uniformisanim licem koje je prošlo pored njega govorilo je više o necjelovitosti njegovog pogleda na svijet nego što je odražavalo neki osjećaj straha, koji je osjećao prema ljudima koji su bili otjelovljenje vlasti. On je glavu poginjao da bi izbjegao pogled, da bi spasio sebe od navale bijesa, a njih od povrede i moguće smrti. I dok su oni slavobitno prolazili pored njegove odrpane pojave nisu ni slutili da njegova skrušenost nije odraz poniznosti nego refleks tijela koje nastoji spasiti um od vatre tenutnog pomračenja.

Kakav je bio kao mladić malo je kome bilo poznato u našoj ulici, a sam sam ga prvi put vidio tek kada je dospio u prve staračke godine. Visok, pogrbljen i uvučenih ramena, uvijek neobrijan i raspuštene duge kose djelovao je kao neka utvara, neko biće izmigoljilo, na danju svjetlost naše zeničke stvarnosti, iz najdubljeg mraka. Godinama je za nas bio samo ulična luda, neko nevješto spadalo s kojim su djeca zbijala šale, odrpanac koji je pomagao pri sitnim fizičkim poslovima često samo za obrok ili rundu pića. Pričao je toliko malo da je većina ljudi u ulici vjerovala kako je nijemak, od rođenja lišen dara govorenja, samo je nekolicina znala da je šutnja bila njegov vlastiti izbor.

Kada sam prvi put čuo priču njegovog života ostao sam u nevjerici, nisam nikako bio u stanju povezati detalje te pripovijesti sa čovjekom kojega sam svakodnevno viđao, ali kako je vrijeme odmicalo počeo sam čak i u njegovom ponašanju nazirati naznake tog čovjeka koji je vješto bio sakriven likom dobrodušne lude. Nisam imao razloga sumnjati u pouzdanost čovjeka koji mi je saopštio povijest Behdžetovog skrivenog života, ali dubina njene nesreće bila je toliko mračna i zagonetna da sam dugo vremena odbijao prihvatiti je kao istinitu datost. Bio je potreban samo jedan ovlašan, ne nužno i slučajan, pogled u kojem sam nehotice, ili namjerno, više ne znam ni sam, ulovio djelić njegovog lica u stanju kakvo nikada ranije nisam vidio. U tom sam trenutku, ispod maske dobrodušnog neurotičara, ugledao lice sociopate, lice muškarca koje nije razaznavalo razliku između dobra i zla, između dopuštenog i zabaranjenog, između života i smrti.

Bila je topla jesen, izuzetno topla, harala je vrućina kakvu stariji svijet nije pamtio da je bilježena krajem septembra. Pijaca, koja se u vrijeme odvijanja tih nesretnih događaja nalazila na autobuskom okretalištu u centru Zenice, bila je krcata narodom. Sve u radijusu od nekoliko stotina metara zaudaralo je na otpad koji su radnici ribarnice istresali u Kočevu, a među gomilom tezgi sa voćem i porćem natiskivao se narod različitog uzrasta i izgleda. Vrilo je tog dana na pijaci kao u košnici, a od silne vike i graje mnogo je svijeta padalo u stanje blage nervoze. Crna, teška vremena Titovog staljinizima malo su popustila, ali narodnih milicionera, dobro ugojenih, zdepastih i sa raskopčanim mantilima bilo je na svakom koraku i zato je događaj koji se zbio ostao u pamćenju kao zagonetniji nego je stvarno i bio.

Tačan slijed svađe danas niko ne pamti, zapisnik u SUP-u je odavno izgubljen, a očevici i svjedoci ili su mrtvi, ili su i dalje nijemi za bilo kakvo pojašnjenje. Ono što se sa sigurnošću zna jeste da je za jednom tezgom, natrpanom tek ubranim bundevama, lukom i krompirom, između prodavača Halila Skomorca i visokog i drčnog mladića izbila svađa. Oko čega i danas se nagađa, a mnogi misle da su se sporili oko ispravnosti vage. Drugi, sumnjičaviji prema takvoj verziji događaja i skloniji razloge nesreće tražiti u oholom prodavačevom ponašanju i nerazumljivoj psihičkoj razjarenosti kupca, za kojeg će se poslije ustanoviti da je Behdžet Muhamedović, uvijek su tvrdili da je okidač udarcima bila neka sitna, gotovo neuvredljiva psovka, izrečena olako i bez neke posebne namjere. Ako je to do danas ostala nerazriješena nepoznanica dobro se zna da je Behdžet odjednom reagovao onako kako niko nije očekivao, zgrabio je krupni, kilogramski, željezni givit i njime nekoliko puta udario Halila Skomorca po glavi, a kada je ovaj pao nastavio je tući krvavog čovjeka sve dok se tijelo u svojoj beživotnosti nije umirilo i opustilo.

Behdžet ni trenutka nije dvojio šta mu je dalje činiti. Ne obazirući se na ciku i vrisku svijeta, koji je nastojao pobjeći od netom ubijenog čovjeka, bacio je krvav predmet u Kočevu, a onda je trčeći počeo bježati od nevidljivih progonilaca. Kada je došao do obale Bosne bez razmišljanja je skočio u korito rijeke, a istanjanu od ljetnih vrućina nije je uopšte bilo teško pregaziti. Nije se osvrtao iza sebe, samo je bježao, nastojeći što prije dokopati se nekog zaklona. Pretrčao je Kamberovića polje, ustrčao uz Crkvičko brdo a onda je, provlačeći se kroz avlije sa nepokošenom travom, došao do ruba šume na Smetovima. Tu je zastao prvi put da vidi progoni li ga iko, a kada je vidio da je sam, okružen samo divljom prirodom, nastavio je laganijim hodom uspinjati se po planini nastojeći zaobići kuće i najisturenije zaseoke.

Šta se Behdžetu u tim trenucima motalo po glavi ne možemo znati, jer sam nikada nije objasnio razloge svojih postupaka. Dok se narodna milicija u Zenici dizala na uzbunu Behdžet se primakao Sviću, srpskom selu, koje su prvo partizani u ratu, a zatim komunističke vlasti u prvim poslijeratnim godinama, isključivo zbog njihove odanosti četničkom pokretu, desetkovali do mjere da među preživjelim nije bilo puno muškaraca u zreloj životnoj dobi. Selom su se u vrijeme Behdžetovog upada vrzmali onemoćali starci i buljuci zapuštene djece, koja se nije ni obazirala na neobičnog stranca, jer je izgledom podsjećao na jednog od njih. Vođen nekim samo njemu poznatim unutrašnjim glasom Behdžet je upao u posljednju seosku kuću i nakon neke vrste besmilsne rasprave, kako je poslije utvrdila istraga, vilama za sjeno teško povrijedio njene domaćine Mitra i Dobrilu, opljačkao smočnicu sa hranom, a iz primitivne oružarnice otuđio sjekiru, srp i budak.

S prvim mrakom otpočela je potjera za bjeguncem, a gradski SUP je pomognut ljudima iz rezervnog sastava milicije. Iz KP doma dovedeni su obučeni psi i upozorena je vojska u kasarnni na Bilmišću. Kada su teško ranjeni Mitar i Dobrila sprovedeni u gradsku bolnicu, a njihovo ranjavanje se povezalo sa ubicom na pijaci, organizovana je velika hajka. Iako je bila noć stotine ljudi su pretraživali obod šume na Smetovima i vršili pretrese kuća u svim selima Babinskog sliva. Na ovom mjestu pričanje onog koji mi je otkrio povijest Behdžetovog života postaje pomalo nejasna i konfuzna, ne znam da li zato što i sam nije znao sve detalje onoga što se događalo, ili zato što je nastojao, nevješto, prikriti neke činjenice. Uglavnom, Behdžet se, izgleda, nekoliko dana krio u šumi upadajući u sela iznenadno i otmajući hranu i drugu vrstu okrepe. Trećeg dana od ubistva na pijaci milicija ga je uočila u okolini Peševića i zapucala na njega, ali je Behdžet brzo pobjegao u gustiš. Do tada su na područje Zenice prispjele i snage republičkog SUP-a i posebne jedinice UDBA-e, a potraga je nastavljena uz pomoć pasa tragača i seljana koji su dobro poznavali teren.

Šta je bilo presudno krije se i danas, ali Behdžet se petog dana potjere predao trojici zbunjenih milicionera u selu Trešnjeva Glava. Sva trojica su posvjedočila, što se može vidjeti iz UDBA-inog zapisnika, da im je prišao kriomice i da je, dok je dizao ruke i sam lijegao potrbuške na zemlju, bio potpuno zdrav, bez ikakve vidljive rane ili povrede. Poslije se mnogo pričalo, iako nikada nisam ni od koga drugog čuo za ovu priču, da se Behdžet predao jer se, zbog obilog krvarenja, koje je uslijedilo nakon ranjavanja, uplašio za život. Onaj što mi je ispričao ovu pripovijest na vlastite je riječi samo odmahivao glavom govoreći, veoma tiho, da takvo nešto ne piše u UDBA-inom zapisniku. A UDBA najbolje zna šta se tada dešavalo, dodao bi svaki put kada bi ispričao proturječne ili nelogične dijelove pripovijesti.

Iako još uvijek nija bila ukinuta, Behdžetu Muhamedoviću nije presuđena smrtna kazna i on je na tešku robiju poslat u zeničku kaznionicu. Iz zatvora je izašao nakon dvadeset i šest godina tamnovanja, nepromijenjen, ali socijaliziran i sposoban da živi s drugim ljudima. Živio je u kući sa velikom avlijom ograđenom visokim drvenim tarabama, sam sa ostarjelom majkom koja se na ulici, na putu do pijace ili ZIM-ovog diskonta, mogla vidjeti samo u šarenim dimijama i mahramom zamotanom preko glave. Dok bi išla u svakodnevnu nabavku Behdžet je hodao za njom kao kastrirano kuče, nezainteresiran za svijet koji ga je okruživao, kao sluga iz starinskih vremena, neka vrsta ličnog hamala. Poslije, kada bi ostajao sam, izvan pogleda te misteriozne žene, motao se našom ulicom kao neka vrsta neproduhovljenog jurodiva, naizgled bezazlen i bezopasan.

Od kada sam čuo priču o njegovom životu počeo sam ga posmatrati na drugačiji način, pogledom punim sumnje i podozrivosti. Da li je to u nekom trenutku osjetio, da li je u dubini svoje poremećene ličnosti dokučio da znam historiju njegove mladosti ne mogu tvrditi, ali i danas sam ubijeđen da je i on mene u jednom trenutku počeo doživljavati na drugačiji način nego ostalu djecu u ulici. Malo ko je u ulici vjerovao u priču koju sam pričao o Behdžetu Muhamedoviću i većina je ismijavala ono što su nazivali mojom potrebom da izmišljam stvari. Kada bi me pitali od koga sam čuo sve to ja sam šutio, nisam htio otkriti identitet pripovjedača, što im je svima bio dodatni razlog da vjeruju kako sam sve izmislio. I sam sam se bezbroj puta zapitao da li je priča o ubici Behdžetu Muhamedoviću istinita. Iako mi je nije ispričao ni jedan od one trojice milicionera kojima se navodno predao, niko ko se tog dana zatekao na zeničkoj pijaci, ni neki medicnski radnik koji je, eventualno, pregledao ranjenog ubicu.

Pa zašto onda vjerujem da je sve ispripovjedano istina? Valjda zato što mi je priču o Behdžetu Muhamedoviću ispričao čovjek koji je po nalogu pretpostavljenih u UDBA-i sačinio zapisnik sa njegovog saslušanja u stanici SUP-a, u Crkvicama, gdje je nakon hapšenja bio sproveden. Čovjek čije vam ime ne mogu otkriti pa će njegov identitet ostati tajna, kao što je, uostalom, sve povezano sa UDBA-om i dalje, na neki način, tajnastveno i nepoznato.