Strašne žene
Cavve 01 S

Photo: Pinterest

Zovem se Chavela Vargas, ne zaboravite to

Chavela je rođena 1919. godine na Kostariki, u tradicionalnoj obitelji koja je se sramila jer je odmalena bila „muškobanjasta“, imala „nedovoljno ženske“ pokrete i neobične hobije, nosila hlače i košulje. Roditelji su je, priznat će kad je bila starija, često skrivali od posjetitelja, a pop u lokalnoj crkvi nije dozvoljavao da to „čudno dijete“ dolazi na mise. Roditelji su se rastali kad je bila djevojčica, slali je od robine do rodbine.

Iz te malene, zagušujuće konzervativne sredine Isabel (koja će se kasnije preimenovati u Chavelu) htjela je pobjeći čim prije. Bila je duboko tužno, razorno osamljeno dijete. Kasnije će to opjevati u pjesmi La Niña Isabel:

Ay, niña Isabel!

te mata un querer

te mata un dolor

que va por los mares

vestido de añil!

Jao, mala Isabel,

ubija te želja

ubija te bol

koja putuje morima

obučenima u modro

Period njenog djevojaštva bio je period procvata meksičke kinematografije, zlatno doba meksičkih filmskih zvijezda. Gledajući taj posve drugačiji svijet, Isabel je znala da mora skupiti svojih nekoliko stvarčica i kao mlada djevojka sama se uputiti za Meksiko. To je i napravila, sa četrnaest. Nikada se nije namjeravala vratiti, niti ostati u kontaktu s obitelji. Zato je pjesmu No volveré znala otpjevati kao nitko drugi.

Te lo juro por

Dios que me mira,

Te lo digo llorando de rabia

 Yo no volveré

Kunem ti se bogovima

Koji me gledaju

 Kažem ti plačući od bijesa

Ja se neću vratiti

Kad je tek stigla u Meksiko počela je nastupati u malim barovima, sama s gitarom. Mnogo je gladovala, puno je pila. U početku je poštovala kod koji je nametnut ženama koje su pjevale rančero glazbu – oblačila je haljine, raspuštala kosu, njihala bokovima, šminkala se. Ali nije išlo. Svaki dio nje bio je u kontrastu s takvim ponašanjem, i nastupi nisu bili uspješni.

Nakon nekog vremena, odlučila je prekinuti farsu. Odjenula je hlače i pončo, tradicionalne ‘muške’ kostime, maknula šminku, zavezala kosu u čvrsto zategnuti rep, okačila revolvere o bokove. Pjevala je svoju bol u potpunosti ogoljena i glas o Chaveli Vargas počeo se širiti dilljem zemlje. Upoznala je u to vrijeme i poznatog skladatelja i pjevača Joséa Alfreda Jiméneza, s kojim se sprijateljila i ostvarila neke od najpoznatijih suradnji. „Ona pjeva sve te pjesme kao da ih je stvarno proživjela. Skida svu kićenost rančero muzike i ostavlja samo onu njenu srž – patnju i bol“, rekao je za Chavelu Jiménez.

Nitko nikada nije pjevao rančero muziku kao Chavela Vargas. Postala je miljenica zemlje, a kad su njeni nastupi počeli biti emitirani na televiziji, pojavio se potpuno novi i drugačiji uzor ženama diljem zemlje. Bila je tu još jedna stvar o kojoj nitko nije naglas pričao, ali su je svi znali.

Chavela Vargas bila je lezbijka. Otvoreno je voljela žene, pjevala ženama, i kako u dokumentarcu komentiraju njene suvremenice: „Spavala je s pola Meksika, živjela kod Fride, zavodila žene političara, probudila se u krevetu s Avom Gardner, nakon vjenčanja Elizabeth Taylor“. „Čitav svoj život pjevala sam ženama, sva moja ljubav pripada njima“, komentira u filmu Chavela.

Ali, tek se u osamdesetoj godini života javno deklarirala kao lezbijka. U mačo zemlji, u mačo muzici, da bi uspjela i pokazala svoj talent svijetu, Chavela je morala biti još više mačo od muškaraca koji su joj bili konkurencija. Bojala se da bi joj javni izlazak iz ormara zalijepio trajnu etiketu koja bi joj uništila karijeru. Meksiko je licemjerna, patrijarhalna zemlja, u kojoj vrijedi da „doma i na pozornici možeš raditi što hoćeš, ali samo nemoj to imenovati, nemoj ‘priznati’”. Daj stvari ime i pretvori je u istinu – u „ono vrijeme” Chavela to nije mogla.

Teško joj je to uzeti za grijeh. Već je njen izbor da živi život s ženama, da pjeva ženama, bio u potpunosti revolucionaran u žiži 20. stoljeća u Meksiku. „Nema nijedne, ali nijedne lezbijke u Meksiku koja ne zna za Chavelu Vargas i koja vam neće navesti Chavelu kao svoj uzor“, komentira jedna od LGBTQ aktivistkinja u dokumentarcu.

Ne samo to, Chavela je bila uzor svim ženama. Kako biti nepokorna, odrješita i svoja. „Svijetu u nasljeđe ostavljam samo svoju slobodu“, govorila je. Sve je to došlo s paprenom cijenom. Buran život i stalni nastupi po klubovima, ali i kronična besparica jer su je muzičke kompanije potkradale, doveli su do slabog zdravlja, ali i ovisnosti o alkoholu, zbog koje je u jednom trenutku u potpunosti nestala sa scene. Gotovo dementna, u potpunosti nagrižena od života i gorka, htjela je da joj nestane svaki trag.

Zatvorila se u trošnu kuću daleko od svih, upala u tešku depresiju, nastavila piti, nikome se nije javljala. Tek je povremeno izlazila s prijateljima, uglavnom kako bi barem s njima pojela obrok, jer je bila kronično gladna. Umro je José Alfred Jiménez, njen najbliži prijatelj. Bila je razočarana i zbog brojnih kratkotrajnih ljubavnih afera. „Čovjek se nikada ne smije oslanjati na ispunjenje kroz ljubav. Nitko te drugi ne može učiniti boljim. Čitav sam život bila sama, i iako je ta samoća znala biti teška, bila je i najveća sloboda“, pričala je o svom pogledu na ljubav.

Dvanaest godina Chavela je provela u osami. Većina ljudi u Meksiku, ali i onih koji su za nju znali u drugim dijelovima svijeta, mislili su da je umrla. Nije više ni pjevala ni stvarala muziku. Jednog je dana, u potpunosti slomljena nakon posljednje ljubavne veze kojoj se usudila prepustiti nakon dugo godina, odlučila da mora prestati piti jer će umrijeti. Jetru je mogla napipati ispod kože, upaljenu kao kakvu voćku. U tom trenutku, odlučuje da još ne želi umrijeti.

Prestaje piti, počinje izlaziti u grad. Upoznaje djevojke koje vode jedan novi klub u glavnom gradu, pozvale su je da pjeva. Na probi unatoč nastupa, pjevala je sat vremena naslonjena na stup i nije prestala plakati. Glas joj je bio još teži, još hrapaviji, još bolniji (poslušajte, primjerice, kako pjeva pjesmu La Llorona).

„Kad je zapjevala, to nije bio povjetarac, neki lagani vihor, to je bio vulkan, kanjon koji se otvorio pred nama“, komentirala je jedna od vlasnica kluba. Na nastupu je bio prepun klub, bila je nervozna, zamolila može li dobiti čašicu tekile prije. Vlasnice, solidarne žene koje su imale u vidu primarno njenu dobrobit, rekle su da ne može, da će radije odgoditi nastup nego joj dati čašicu tekile sad kad je napokon prestala piti.

Bilo ju je strah odgoditi nastup pred toliko ljudi i izišla je na pozornicu bez kapi alkohola. Impresionirala je sve. Time je 1991. godine počela druga faza u karijeri Chavele Vargas, faza koje će ju odvesti u Španjolsku, u kojoj će dobiti zaslužena priznanja, nastupati u najvećim teatrima u Madridu, postati neizostavni dio soundtracka Almodóvarovih filmova, u kojima je njena muzika bila poseban lik, i biti rado viđena i nastupati i u drugim europskim zemljama.

Kad je umrla, Almodóvar je napisao:  „Chavela je svoju  osamljenost i pustoš pretvorila u katedralu  u koju smo svi mogli ući.  Izišla bi na pozornicu pomirena sa svojim greškama, i dala nam blagoslov da svi griješimo iznova”.

U ljeto 2012. održala je posljednji nastup u Španjolskoj, otišla se pozdraviti s prijateljima, znala je da je vrijeme za pozdraviti se s životom. Smrti se nije bojala, smatrala je da u njoj ima ljepote. Po završetku nastupa, odmah s pozornice zatražila je da je brzo voze na avion za Meksiko. Iako nekad bolna, i često prijetvorna, bila je to njena zemlja, bio je to manjkavi, škrti, voljeni dom.

U bolnicu u Cuernavaci primljena je odmah po dolasku u zemlju, krajem srpnja. Otkazivali su joj svi organi, nije htjela nikakve aparate za umjetno održavanje života. Spremno je pozdravila sve ovozemaljsko. Skoro sto godina Chavela je ostavila ovdje, i otišla u miru, prkosna i slobodna – como el chile verde, picante pero sabroso.

*Prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5