Još jedno traumatsko iskustvo o kojem se premalo govori
Capitt 02 S

Photo: Truthout

Žrtve ucjenjivanja eksplicitim fotografijama, videozapisima i porukama

Dok pišem, uvijek mislim na jedno: postoji nečujni glas za koji govorim.

Ponajviše želim progovarati o temama o kojima se ne govori dovoljno, a koje su izuzetno značajne. I, zanimljivo, takve teme svaki put otkrijem u razgovorima sa ženama. Ideja za ovaj tekst začeta je upravo u jednom takvom razgovoru, a ono što me je najviše privuklo ovoj temi jeste činjenica da se radi o gotovo univerzalnom iskustvu svih žena, od tinejdžerskog do zrelog doba. Čini mi se da se o ovoj temi govori premalo upravo zbog toga jer se ona kao fenomen gotovo podrazumijeva.

Riječ je o iskustvu ucjenjivanja kroz koje prolaze žene od strane svojih, najčešće bivših, partnera/ica. Konkretnije, mislim na bolno, kompleksno i traumatično iskustvo ucjenjivanja eksplicitnim fotografijama, videozapisima ili prepiskama.

U ozvaničenoj terminologiji, pojam poznat kao sexting jeste razmjena poruka seksualnog sadržaja preko digitalnog medija, a uključuje poruke, fotografije, slike i videozapise. To je sasvim uobičajeni oblik seksualnog izražavanja, intimna komunikacija u romantičnim i seksualnim odnosima. No, takva vrsta komunikacije može donositi određene rizike. Jedan od najučestalijih rizika jeste fenomen ucjenjivanja poznat i pod nazivom: revenge porn ili osvetnička pornografija. Ugrubo govoreći, ovaj termin se najčešće koristi kako bi se opisala situacija u kojoj nakon što djevojka (ili dečko) prekine vezu, bivši partner bez njenog/njegovog znanja i pristanka, podijeli na internetu njezine/njegove (ili zajedničke) intimne fotografije i videozapise.

Premda, kažem, ovu temu započinjem jer sam sigurna da su kroz ovo iskustvo prošle mnoge žene, iako je važno napomenuti da nisu nužno samo žene žrtve ovakvih ucjenjivanja, ono što me je još nagnalo na pisanje jeste moje vlastito traumatsko iskustvo.

Iako sam kroz ucjenjivanje prošla kao srednjoškolka, što je dodatno kompliciranije, sjećanje na taj period i iskustvo i dalje su ne samo svježe i bolne, nego neobjašnjivo traumatične. Kada se u mislima vratim ovom iskustvu, svaki put se osjećam kao da ga iznova proživljavam. I svaki put jednako usamljeno prolazim kroz osjećanje straha i srama.

U tom trenutku sam bila druga godina srednje škole, i bila sam u vezi sa mojoj prvom djevojkom. Istovremeno, to je bio period u kojem sam strogo šutjela o svojoj orijentaciji, tada za mene nisu znali ni najbliži, poput moje sestre. I to je dodatno zakompliciralo situaciju. Jer fotografije koje sam poslala tadašnjoj djevojci nisu čak bile ni naročito eksplicitne – ruka preko grudi i ključne kosti – ali činjenica da bi time što će pokazati te fotografije ujedno i otkriti moju orijentaciju dodatno mi je usložnjavala i produbljivala stres i strah. Ucjene su uslijedile nakon kompliciranog prekida: Poslat ću tvojim roditeljima; tvom tati… Pokazat ću cijeloj školi. Poslat ću na grupe. Stavit ću na internet.

Najviše od svega me je užasavao osjećaj bespomoćnosti.

Pamtim da sam u tom periodu bila psihički i emotivno prelomljena. To je bio prvi put da sam se od strahovitog napada anksioznosti onesvijestila u tramvaju. Nakon toga sam, po prvi put, na savjet moje doktorice i insistiranje mojih roditelja koji su shvatili da se ne osjećam dobro a da njima ne mogu i ne želim reći šta se sa mnom dešava, otišla na razgovor sa psihologinjom. Nakon toga sam zatražila i savjet od moje sestre, da bih, na koncu, nakon iscrpnog razgovora i susreta sa bivšom djevojkom, napokon je uspjela izmoliti da izbriše fotografije i prekine ucjene.

Svaki put kada čujem ili pročitam da se djevojke i žene nose sa bezobzirnim ucjenjivačima, najintimnije osjetim stanja i emocije kroz koje prolaze. A uistinu, žrtve ucjenjivača prolaze izuzetno naporan, bolan i traumatičan proces koji može ne samo ostaviti trajne posljedice već, u konačnici, rezultirati pokušajima samoubistva i ozbiljnim tragedijama. Osim toga, često se dešava da ovakvi slučajevi žrtve isključuju iz društva i čine ih duboko nesretnim, nepovjerljivim, nesređenim i nefunkcionalnim. No, upravo najčešća posljedica jeste narušeno mentalno zdravlje žrtve.

Istina, nerijetko se dešava da partneri/ica fotografiše svoju partnericu/partnera bez njenog/njegovog znanja i pristanka, što je poseban oblik nasilja i uznemiravanja. No ipak, čini mi se da se mnogo češće dešava to da sve započinje kao sastavni dio veze i dopisivanja.

Naime, emotivni partneri/ice jedno drugome zatraže fotografiju ili snimak. To smo bar svi/e prošli/e: Pošalji mi svoju sliku, fališ mi… Ah, kupaš se, kažeš? Pa, pošalji da vidim. Oh, legla si, daj mi fotku iz kreveta? Šta si danas obukla? Daj mi pošalji poljubac.

Da budem posve otvorena, jedna sam od onih koje vole strasne poruke. Volim ponekad poslati fotografiju otkopčane košulje, mokru kosu, usne… Volim i dobiti takve poruke i fotografije. I jednako tako u tome ne vidim ništa loše. Nikakvu patologiju. Posve mi je zdravo komunicirati povremeno na toj razini jer time osjećam ne samo strast, nego i posebnu vrstu intimne povezanosti.

Ponavljam, dakle, problem nije u takvoj vrsti prepiske unutar veza. Problem obično nastaje onoga trenutka kada se još do jučer blag partner/ica nakon raskida pretvori u hladnog ucjenjivača.

Ucjenjivanje eksplicitnim fotografijama žrtve stavlja u vrlo ranjivu poziciju. Najteže je, čini mi se, što nerijetko kada pokušaju da se nekome požale i ispovijede kroz šta prolaze, obično naiđu na komentar:

Sama si tražila. Što si slala?

Budući da smo mi poznati kao društvo koje poput orhideje njeguje misao da je žrtva uvijek sama tražila, sama kriva, sama isprovocirala, onda ne čudi što se i žene žrtve ucjenjivanja i elektronskog seksualnog nasilja nerijetko optužuju umjesto da se razumiju.

Porazno je ostaviti žrtve bilo kojeg oblika seksualnog nasilja da same prolaze kroz agoniju i borbu sa zlostavljačima i osudom.

Važno je znati i iznova napominjati da je krivac, zakonski, samo i jedino ucjenjivač. Prijetnje, kao i rukovođenje fotografijama, objavljivanje na web portalima, to su kažnjive radnje. Ipak, iz vlastitog iskustva znam da je ponekad mnogo važnije osjetiti podršku okoline i bliskih ljudi.

Za mene su najteža stanja: usamljena borba, izdaja i razarajuća šutnja.

Sve to prolaze žrtve ucjenjivača, najčešće od bivših partnera/ica, odnosno od ljudi koje poznaju. Utoliko više je važnije progovarati o ovim temama, educirati mlade djevojke, osnažiti ih da ne osjećaju sram već hrabrost da se izbore sa sramotnim potezima nasilnika i ucjenjivača.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5