Svijet se izgubio
Fernando Pesoa

Photo: www.theoperatingsystem.org

Žudnja za nemogućim stvarima

Najviše bole ona osjećanja i najviše nas bodu oni osjećaji koji su besmisleni — žudnja za nemogućim stvarima, upravo zato što su nemoguće, čežnja za onim što nikada nije postojalo, želja za onim što bi moglo biti, bol što se ne može hiti drugi, nezadovoljstvo postojanja svijeta. Svi ti intervali svijesti duše stvaraju u nama jedan bolni krajolik, jedan vječni zalazak sunca onoga što jesmo. Osjećaj nas samih je pustopoljina u sumraku, otužna, s rogozom kraj rijeke bez brodica što se jasno crne između udaljenih obala.

Ne znam da li su ovi osjećaji sporo ludilo neutješnosti, ili su reminiscencije nekoga drugog svijeta u kojemu smo boravili — ukrižene i izmiješane reminiscencije, poput stvari viđenih u snu, besmislenih u obličju što ga vidimo, ali ne i u ishodištu ako ga znamo. Ne znam da li su postojali drugi ljudi koji smo biti, a čiju veću potpunost danas osjećamo kao njihove sjene na neki nepotpun način — izgubila se čvrstoća i mi smo ju sebi loše oblikovali samo u dvije dimenzije, u sjeni u kojoj živimo.

Znam da ove osjećajne misli bijesno bole u duši. Nemogućnost da se oblikujemo u nešto što bi odgovaralo, nemogućnost da se pronađe nešto što bi zamijenilo ono što se grli u tlapnji — sve to tišti kao osuda što nam je dana tko zna gdje, ili od koga, ili zašto.

No ono što ostaje da bi se sve to osjetilo, svakako je neugoda života i svih njegovih pokreta, prethodni zamor želja i svih njezinih oblika, bezimeno razočaranje svih osjećaja. U ovim časovima tankoćutne boli postaje nam nemoguće, čak i u snu, biti ljubavnik, biti junak, biti sretan. Sve je to isprazno, čak i u zamisli. Sve je to izrečeno u drugom jeziku, nama nerazumljivom, puki zvukovi slogova bez oblika u razumijevanju. Život je šupalj, duša je šuplja, svijet je šupalj. Svi bogovi umiru smrću većom od smrti. Sve je praznije od praznine. Sve je kaos nikakvih stvari.

Kada o tome mislim i gledam kako bih vidio hoće li mi stvarnost utažiti žeđ, vidim bezizražajne kuće, bezizražajna lica, bezizražajne pokrete. Kamenje, tijela, ideje — sve je mrtvo. Svi su pokreti zaustavljani, svi su isto zaustavljanje. Ništa mi ne govori ništa. Ništa mi nije poznato, ne zato što bi mi bilo čudno, nego zato što ne znam što je. Svijet se izgubio. A na dnu moje duše — kao jedina stvarnost ovoga časa — postoji snažna i nevidljiva bol, tuga poput zvuka onoga koji plače u mračnoj sobi.

*Iz “Knjiga nemire” (Sastavio Bernardo Soares, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu), s portugalskog prevela Tatjana Tarbuk

Oceni 5