Zuko Džumhur: Pisma iz Azije

Čarobna visoravan

Dangubim već mjesec dana po Kabulu i okolini. Ne pokušavam ništa da učim, zapanjen činjenicom da u ovoj brdskoj kraljevini narodi govore trideset dva jezika.

Svijet je mahom nepismen, ali u Kabulu ipak izlazi četrnaest što dnevnih što nedjeljnih listova.

Ne idem u bioskope po kojima igraju indijski kalamburi, ali ni u pozorište u kome se prikazuju Molijer i Gogolj.

Po sokacima u priči i dokolici začas se sazna sve što se zbiva s kraja na kraj njihovog kraljevstva dva puta većeg od Francuske.

Afganistan je kraljevina. Kraljevstvom kraljuje kralj. Kralj je umjeren, mudar i pravičan. Kralj se zove Muhammed Zahir šah. Kralj je vojnik i agronom. Kralj je izvrstan teniser, najbolji skijaš, najbolji lovac i ribolovac i najugledniji farmer. Narod voli svoga kralja.

Mnogi velikaši, ipak, sanjaju o republici.

Kraljev je dvor usred Kabula. Oko bašče je ograda, na ogradi je kapija, pred kapijom je straža, iza straže je dvor, u dvoru je kralj. On odavde upravlja sa oko sedamnaest miliona duša. Od tih oko sedamnaest miliona, tri ili četiri su nomadi i s njima ne upravlja niko…

Svi popisi, inventure i statistike na Istoku su nesigurni i varljivi, i niko, pa ni sam kralj ne zna koliko ima svoga naroda.

Njegova prijestonica je razasuta po velikoj poljani i okružena vječno bijelim obroncima Hindukuša. Kroz Kabul protiče rijeka koja se zove isto kao i grad, i dijeli ga na dva dijela. Jedan je drevan i veličanstven u svom raspadanju, drugi je nov, bezličan i bezdušan kao i svi novi gradovi na svijetu.

U tom novom dijelu žive mahom stranci i uljezi, isto tako bezlični i bezbojni. Oni su pravi jad i čemer u poređenju sa biblijskim starcima na drugoj obali rijeke. Svuda po svijetu starost donosi nemoć i bolest, osim u ovim brdima. Ovdje su ljudi najljepši tek poslije šezdesete godine. Visoki i vitki, obrasli u duge kovrdžave brade i uvijeni u platno liče na mesije i proroke, zvjezdočace i čudotvorce koji još lutaju po zemlji i najljepši su spomenici u Afganistanu.

S njima se ne mogu porediti ni mostovi, ni hamami, ni bogomolje. U Kabulu i nema velikih i bogatih džamija. Kao da je ovaj narod vjerovao da je i Bog ubogi siromah poput njih, pa mu nije ni podizao hramove koji bi ga zasjenili svojom veličinom i bogatstvom. Kabulske džamije jedva su veće i upadljivije od ostalih kuća. Jedna jedina džamija vrijedna je pomena i dostojna pažnje. Ona je u jednom novom naselju, ima vitko munare, sva je u arabeskama i podigli su je prije nekoliko godina Sovjeti. Sovjeti su podigli tu neku veliku politehničku školu, ili neki naučni centar dostojan svake prijestonice u svijetu i u sredini tog malog grada džamiju neviđene ljepote i oblika.

Kabul nije samo prijestonica silnih naroda, rasa i plemena koji žive u Afganistanu. Kabul je i glavni grad velikog međunarodnog hipi-plemena. Ovdje borave hiljade mladih Evropljana, Amerikanaca, Australijanaca, Filipinaca, da bi uskoro postali snažna i jedinstvena bratija.

Nekad je kraljevski grad Katmandu bio premac Kabulu, ali mnogi hipici napustili su Katmandu ljuti što se ovo gnijezdo u Himalajima naglo amerikanizira i kvari, pa se polahko opredijeliše za stari dobri Kabul i zemlju, u kojoj je svaki čovjek slobodan da se sam opredijeli između dobra i zla.

“Nuristan”, “Arijana”, “Balk”, “Grin”, “Gaznavi” i još desetine hotela podignuti su ili sklepani preko noći da prime jedan mladi narod koji bježi od zala civilizacije i mušterijskog i potrošačkog društva. U ovim hotelima rijetke su jednokrevetne i dvokrevetne sobe. To su mahom odaje sa dvadeset i više ležaja u koje se može smjestiti čitavo jedno bratstvo i do mile volje uživati u svakom zabranjenom voću. Do droge se može slobodno i lahko doći kao do svake šećerlame, ili do hamajlije protiv uroka. Hašiš se prodaje u obliku manjih karamela, ili nekih sitnijih bombona.

Afganistanci su hrabri i otmjeni ratnici koje je prošlost naučila da budu nepovjerljivi prema strancima. Oni i danas rijetko i samo od nužde zalaze u nove dijelove grada u kojima žive stranci. Međutim, hipike su primili u svoju zemlju kao još jedno prijateljsko, mirno i blagonaklono pleme. Tome je mnogo doprinijela zajednička sumnja, zazor i prezir prema jednoj umornoj civilizaciji. Spremnost hipika da žive na isti način kao i domaća čeljad otvorila je srca ovih gorštaka prema došljacima.

U velikoj odaji “Grin” hotela, zastrtoj skupocjenim tepisima iz Buhare, upoznao sam jednog malog Francuza. On i njegova djevojka bili su obučeni kao Afganistanci. Sjedili smo na tlu, pušili hašiš i pili čaj. Ovdje je više od godinu dana i uporno traga za Orlovim gnijezdom, davnom postojbinom čuvenog Hasana Sabaha koga su krstaši prozvali – starac sa planine.

Na svom putu prema dvoru Kubulaj-kana Marko Polo je u ovim gudurama i klancima nabasao na Orlovo gnijezdo. Od njega je ostala skoro jedina bilješka “o starcu sa planine”.

U mladosti veliki jaran pjesnika Omera Hajama, Hasan Sabah se docnije odmetnuo u svoju polutvrđavu, polutekiju Kasr Alamut, na jednom proplanku višem od 3.000 metara. Marko Polo je taj proplanak opisao kao rajski predio pun mladih žena koje su slobodno živjele u društvu Hasanovih derviša potpuno potčinjenih njegovoj volji i vlasti do smrti. “Starac sa planine” neprekidno je drogirao svoje pleme i držao ga u potpunoj ekstazi. U dubokoj obamrlosti misli i osjećanja, Hasan ih je ubijao obećavajući im trajno rajsko naselje na nebu, ili ih je pomoću hašiša nagonio da ubijaju njegove mnogobrojne protivnike. “Orlovo gnijezdo” bilo je, istovremeno, tajna i progonjena vjerska sekta veoma naklonjena Ismailitima i zloglasno društvo ubica i razvratnika. Krstaši su im dali ime po biljici hašišu – hasasen, asasen – ubica.

U trinaestom vijeku “Orlovo gnijezdo” razbili su Mongoli, ali bratija se razbjegla na sve strane i još dugo održala u Indiji, Persiji, Siriji i Africi kao obnovljena vjerska sekta Nizarija.

Mladi Francuz ljetos je obišao pola sjevernog Afganistana, uzalud tražeći rajsku visoravan i ostatke tvrđave zloglasnog Kasr Alamuta.

U Afganistanu je vidio toliko divnih visoravni da bi svaka od njih mirne duše mogla biti rajska.

Prezimiće u Kabulu. Živjeće skromno i hraniće se oskudno poput ostalih Afganistanaca, pa će na ljeto opet krenuti na duga i zamorna putovanja.

Ko zna dokle će ostati ovdje tragajući za rajskim proplankom.

On je u Parizu studirao arheologiju, pa su mu dodijale sve te starudije i odlučio je da se posveti traženju istine, meditaciji i zoroastrizmu.

Bila je ponoć kada smo se rastali. Ukrutio sam se od hašiša.

Sa sahat-kule u dvorskoj bašči izbijali su časovi.

Svi mudri ljudi u Kabulu navijaju svoje časovnike po ovoj sahat-kuli iz dvorske bašče.

*Objavljeno na portalu Strane