Žurba je sotonska kategorija

Tko se ikada zakvačio za ideju samopomoći i spasa od civilizacijskih bolesti, znade što je spasonosna vrijednost sanjarenja. Čitam o tome u knjizi koju je Pessoa naslovio “KNJIGA NEMIRA”, čudeći se kako je moguće da to nisam sama napisala, obzirom na mjeru podudarnosti osjećaja i misli. Ja također mislim da je ta sposobnost Božji dar, jednaka instinktu preživljavanja. Bijeg u sanjarenje posljednja je crta obrane, na kojoj se udaljujemo od gomile, od zahtjeva i presizanja, od terora politike, agresivnog arivizma i konačno, od svih instrumenata kojima novo doba satire ljudsku intimu, pretvarajući nas u “gubitnike”, čim malo zastanemo u trci, da bismo udahnuli zraka ili napisali laudu sunčevom zalasku nad poljem suncokreta.

Žurba je sotonska kategorija, rafinirano razmrežena i provedena kroz sve pore života. Dužnosti, ušivene u dane kao olovne kuglice, ispunjavaju čovjeka tjeskobom, duhom težine i krivnjom. Svi smo u “zaostatku”, svi smo nekome krivi, strepeći od trenutka kad će se razotkriti da nismo bili dovoljno marljivi, korisni, upotrebljivi za ono, čemu smo prodali život i podredili istinsko postojanje. Ljudi “gube živce” na semaforu, u redovima ispred blagajni, u čekaonicama i pred beamterskim kancelarijama, drhteći od bijesa , gušeći se od ogorčenja, jer su IZGUBILI VRIJEME. Pitaš li ih na što bi to vrijeme potrošili, na kakvu razbibrigu, kreativni rad, vrtlarenje, čitanje, bicikliranje, igru s djecom, zalijevanje vlastitih nježnih osjećaja- gledaju te sumnjičavo i začuđeno. Ne, nipošto, demon žurbe im šapće da bi trebali RADITI nešto dodatno, krpati rupe u kućnoj ekonomiji, nabavljati stvari, korteširati za neku političku opciju , preglumljivati uspješnike na javnim mjestima, pokazivati se i urbi et orbi obznanjivati kako su uspješni, povlašteni od Fortune, izabrani da izađu iz kruga marginalnih, nepoznatih, običnih. Naravno, ne znaju da time potvrđuju “prvenstvo u ropstvu” nikako nazočnost u slobodi.

Pessoa, međutim, veli: “Moja je fantazija obitavala u negdašnjim raskošima i iz ruku kraljice primala dragulje zastrte drevnošću”. A među tim su draguljima svakako: sporost i temeljitost, pravo na dugačke rečenice, uživanje u odabranim trenucima, poznavanje okusa hrane, smisao za detalj, prepoznavanje rijetkosti, čulna treperenja, posjedovanje i čuvanje tajne, nalaženje utjehe u nastojanju oko beskorisnog, bavljenje otpisanim i zaboravljenim stvarima, višesatno gledanje kroz prozor, svakodnevno učenje o prirodi i ljudima, naposve o vlastitim osjećajima, uz dopuštenu primjenu “prava na pogrešku”. Jedino u sanjarenju možeš mijenjati pravila, preuzimati uloge, dosezati heroizam ili se poništiti do nepostojanja. Jedino tu možeš slobodno misliti o vječnoj i nepotrošivoj ljubavi, da ne bi poludio od stvarnosti.

Svatko, tko je strpljivo pročitao ovaj niz, vizualizirajući u mentalnim slikama što pojedina riječ znači, već je na dobrom putu otkidanja od pogibeljne vrtnje u Đavolovom bubnju, te oslobađanja za slobodan ulazak u fantazijsku napravu (vremeplov, cepelin, Boshovu podmornicu od pleksiglasa, Chagallov lebdomat) u kome će započeti novo, sanjarsko poglavlje svoga života.Ja sam u dobrom dijelu već tamo, jamčim vam da je neizmjerno ugodno. U njemu, razumije se, vrijeme uopće nije presudna kategorija, štoviše, ono uopće i ne postoji.

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad