Ploče koje nisu na prodaju (7): Indexi – “Indexi” (Diskoton)
Elekk 03 S

Photo: Lična arhiva

Žuta ploča kao slepa mrlja

Od oktobra 1996. do marta 1999. u Beogradu je izlazio mesečnik XZ, urbani magazin, čiji je glavni i odgovorni urednik bio Petar Luković. Jedna od najpopularnijih XZ rubrika zvala se “Ploče koje nisu na prodaju”, posvećena omiljenim albumima. Čitaocima XXZ portala, kao hommage za davno umrli magazin, predstavićemo sve tekstove iz ove rubrike, sa idejom da 2019. nastavimo tamo gde se 1999. stalo.

Džon Kejdž je tvrdio - a njemu treba verovati, razumeo se u muziku - da nikad nećemo uspeti da stvorimo tišinu, zato što postoje večni zvukovi. Iz ovoga je zaključivao da nema potrebe da brinemo za budućnost muzike. Budući da postoje večni zvukovi, i muzika je večna, zato što svaki zvuk već jeste muzika. Međutim, kriterijum izbora zvukova ne može biti savršenstvo. Organizacija zvukova nikad ne može biti savršeno ostvarena. Savršeno ostvarena organizacija napokon bi ukinula sve zvukove, i proizvela tišinu.

Kad sluša muziku, čovek uvek ima utisak da kompozitor zapravo i nije pažljivo slušao tonove koje je koristio. Uvek postoji manjak ili višak, uvek nešto što nije dobro, uvek je nešto ostalo neorganizovano. Ali, ako savršenstvo, "dobra organizacija", strukture i boje, trajanje i morfologije tonova nisu "objektivan" kriterijum na osnovu kog ćemo razlikovati muzički "dobro" od muzički "lošeg", kako ćemo onda uopšte vršiti takvo razlikovanje? Takvo razlikovanje uopšte nećemo vršiti na osnovu muzičkih kriterijuma, ne zato što ih ne poznajemo, nego zato što ne postoje.

Muzički rečeno, kaže Kejdž, mogu se zbiti bilo koji zvuci u bilo kojem spoju i bilo kom kontinuitetu. I dobija se muzika. Ako postoje uši koje je čuju kao muziku. Odabir se, otuda, vrši kao što se vrši odabir školjki u šetnji plažom (Kejdžova analogija). Izbor treba da pokaže ukus. I u tome je čitav trik. Jer, postoji ukus koji manifestuje odsustvo svakog ukusa, i ništa više. Za ovu priliku, takav ukus možemo odrediti terminom bezukus. A postoje ukusi koji upućuju na prisustvo stila, individualnih tragova, na prisustvo promišljene priče koja menja postojeće priče, neponovljive atmosfere, jednom rečju, koji ukazuju da su proizvod jedinstvene aure unutar koje se krije zametak jednog mogućeg sveta. Sve ovo se, kolokvijalno, pokriva terminom dobar ukus.

Sedamdesetih godina u Jugoslaviji, ljudi od ukusa, dobrog ukusa, razlikovali su se od ljudi čiji je ukus kič između ostalog i po tome što su umesto Bijelog dugmeta, slušali Indekse. Na ovu razliku upućuje već i razlika u imenu ove dve grupe, a ime, poznato je, nikad nije slučajno, i nikad nije spoljašnje onome što imenuje. Indeksi svoje ime opravdavaju već i time što su prekinuli s praksom lošeg prevođenja i neukog prepevavanja pesmica što su se mogle čuti na Radio Luksemburgu, a što je bio omiljen postupak, mahom beogradskih grupa kakve su bile Siluete ili Džentlmeni.

Indeksi se, dakle, pojavljuju kao prva prava autorska grupa, koju su činili ljudi s muzičkih akademija, donoseći sa sobom atmosferu fakulteta i sveučilišta, atmosferu promišljene opuštenosti i ozbiljne zabave. Verovatno zahvaljujući Bati Kovaču, i kasnije, posebno Ranku Rihtmanu, ljudima muzički obrazovanim, muzika Indeksa je prvi put potvrdila da je popularna kultura nešto krajnje "nepopularno", dakle - ozbiljno, aranžmani njihovih pesama prvi put su dokazali da je jednostavnost "zabavne" muzike stvar do koje se stiže na vrlo komplikovane načine koji zahtevaju mišljenje i znanje.

Indeksi su bili jedna krajnje traumatska pojava, utoliko što su Jugoslovenima, utonulim u slatkasti vonj dovoljnosti polupismenosti, doneli šarm obrazovanosti. Za razliku od Bijelog dugmeta, prepuštenog sitno-račundžijskoj okrenutosti narodskom i neposrednom, užitku u primitivnom. Pogrešno bi bilo pretpostaviti da je upravo zato Bijelo dugme predstavljalo rock and roll pojavu, za razliku od Indeksa, koji bi se, onda, mogli svrstati u nekakvu šlager grupu, u "zabavnu", festivalsku muziku. To je pogrešno zato što sedamdestih godina u Jugoslaviji ne postoji u strogom smislu (ma kakav on bio) rock and roll grupa. Postoje, s jedne strane Indeksi, možda u nekim aspektima zaista bliski Ivi Robiću (ili Korni grupa, bliska Loli Novaković), i postoji s druge strane Bijelo dugme, blisko Lepi Lukić i Silvani Armenulić.

Bijelo dugme mogu, dakle, da shvate kao rock and roll grupu samo oni kojima srce zatreperi u toplini zadovoljstva kada čuju narodnu epsku liriku uobličenu u zvuku kafanske muzike. A to što su članovi grupe Bijelo dugme po šumskim binama skakutali obučeni u gunjeve i prsluke od jambolije ne treba shvatiti kao oslobađanje revolucionarne energije pobune, nego kao nemogućnost zaborava kretnji koje su očinske noge pravile u nekom kolu ili pri zvucima neke popevke. To su, izgleda, tada, shvatili jedino Indeksi. Činjenica da se Davorin Popović pojavljivao na sceni uvek i isključivo obučen u belu košulju, crno odelo, crne cipele, bez kravate, šokirajući šumske ljude, da je na sceni satima nepomično stajao, tek ponekad pokrećući šaku leve ruke, ne govori o njegovom pokušaju da proslavi austrougarsku ideologiju malograđanštine (za to mu je nedostajala kravata i još prugasta košulja), nego o njegovom naporu da uspostavi jednu logiku suspensa, da proizvede neophodnost uzdržanosti pred navalom narodske neposrednosti koja ubija, kako simbolički tako i doslovno.

U vreme kad Bijelo dugme ispeva svoje pesme pune šund metafora o konjima na snegu, žutim kaputima, tajnoj vezi "srdaca" koja se razumeju, bosanskim pekarima čija se zaljubljenost u sebe temelji na tome što lažu žene, pesme ispunjene blesavim poukama od kojih je najpoznatija ona koja preporučuje da se ne treba naginjati kroz prozor voza (na osnovu čega možemo da zaključimo da se obraćaju onima za koje je voz pojava krajnje nepoznata i potpuno nedokučiva), u vreme kad Bijelo dugme nudi užitak u sablasnoj slici "svatova bez pesme", Indeksi objavljuju svoju "žutu ploču" (1977). Na prvi pogled, koji je, naravno, tačan, to je "ljubavna" ploča. Sve je tu ispunjeno nesrećnim susretima, promašenim govorima, neispunjenim davnim željama, nemogućnošću prepoznavanja, distanciranjem, uništavanjem intimnosti, iščezavanjem svake prisnosti, nesrećnim promenama koje vode do potpunog nesaglasja, izgubljenošću, nostalgičnim pokušajima da se uspostavi ili samo želi svet koji je prošao i život koji se već dogodio.

Ali, na drugi, isto tako tačan pogled, ta je ploča već sasvim jasno stavila do znanja da se pojavljuje u trenutku u kome je propast već počela da se događa, iako su, u tom istom trenutku, svi još toliko radosni i zadovoljni svojom nesposobnošću da propast primete, da su spremni da se priklone budalastoj veri da nikakve propasti nema i da se propast nikad i neće dogoditi. To nije ništa neobično. Problem sa propadanjem i sunovraćivanjem i jeste u tome što se oni prepoznaju prekasno, onda kad su se već dogodili. Otuda je pitanje što se desilo onima koji su bili naivni, i moglo da zvuči kao pitanje luđaka, jer naivni su verovali da se ništa nije desilo, da se ništa ne dešava, da je sve u najboljem redu, kako se samo poželeti može i da se ništa neće i desiti, nego da ćemo svi zauvek živeti u sreći soba dekorisanih ogromnim, teškim, odvratnim regalima, u koje je smešten gramofon na kome se obavezno nalazi neka ploča Bijelog dugmeta. Idila.

Ali, ova "žuta ploča" Indeksa jasno nam je, već tada, stavila do znanja da ne treba pristajati na ideologiju palanačke sreće koju nam nudi "postelja od snega", zato što već živimo u svetu iz koga je sve odneseno, u svetu u kome su već sva lica poružnela, u svetu u kome ne samo da više niko ne drži obećanja, nego obećanja više uopšte ne postoje, jednom rečju, u svetu u kome sreće ne postoje, osim u obliku, tradicionalno loših kolor El Niš televizora, poluispravnih "Zastavinih" automobila sa istrulelom limarijom, i kreditiranih letovanja u sindikalnim odmaralištima Makarske. Otud ovom pločom, koja na nenametljiv način stavlja do znanja da je put od kreditiranih letovanja do "postelje u snegu" kratak, dominira tema putovanja. Ali, ne vozom, do susedne palanke. Nego putovanja kao napuštanja jednog sveta, kao mogućnosti da se doputuje do drugog sveta u kome se "sreće vide", u kome ćemo "sami sebe lepše sresti", jer sebe, već tada, sedamdesetih, ne susrećemo lepo, i jer već tada nismo lepi, nego smo zahvaćeni truljenjem i propadanjem, i povrh toga uživanjem u ovom propadanju.

Jedini je problem u tome što usred uživanja u truljenju niko nije mogao da čuje kako uživanje treba prekinuti. Činjenica da je razobručenost pobedila, da su svi oni kojima je slika "svatova bez pesme" bila toliko lepa da su svom snagom radili na njenom ostvarenju, činjenica da je užitak u propadanju doživeo svoju agoniju u "postelji od snega", govori samo o tome da "žuta ploča" nije bila dobro shvaćena jer je bila prihvaćena isključivo kao "ljubavna", ali "žuta ploča" govori, takođe, i o tome da je ovo neshvatanje bilo namerno, da je slepa mrlja namerno načinjena, kako svi oni koji nose gunjeve i prekrivaju se ućebanim jambolijama ne bi morali da dožive zgranutost i pometnju u susretu s belom košuljom.

*Tekst književnika Dragana Velikića objavljen je u sedmom broju magazina XZ, juna 1997.

Oceni 5