Retro-feljton: Fragmenti iz knjige „Sretno dijete“ (6)
Ddte 03 S

Ispred Zvečke: Pjer Žardin, Piko Stančić i Cintija Ašperger

Photo: Goran Pavelić Pipo

Zvečka, jedino područje pod kontrolom rock'n'rolla

Kultno mjesto Zagreba: Džoni Štulić pred ZvečkomČesto se pitam jesam li, kao uvjereni sljedbenik novoga vala i sudionik svih njegovih manifestacija, na bilo koji način pridonio svim tim događajima? Ili sam isključivo dobivao, crpio? Premda je čitavu scenu nosio krug od nekoliko izraženih autorskih osobnosti, sklon sam vjerovati da je sve o čemu govorim dobrim dijelom rezultat kolektivne energije, koju su autori, svaki na svoj način, materijalizirali, poput kipara koji izvlači skulpturu iz kamena. Tu je možda – na nekoj koncertnoj snimci tko-zna-koje grupe, gdje se u vrištanju mase vjerojatno čuje i moj glas – i moj doprinos. I ako baš zbog toga, budući sam se upravo ja drznuo o svemu ovome pisati, tražimo i moj trag, postoji jedno jedino mjesto gdje ga se možda može pronaći.

Bar se danas zove Model’s Café, stotinjak metara istočno od glavnog ulaza u Hrvatsko narodno kazalište. Prilično jezivo mjesto, bolje je ne ulaziti. E, taj se bar, što zna svaka iskusna zagrebačka protuha rođena prije 1970., nekada zvao Mali Kavkaz. S druge strane ceste, preko puta Malog Kavkaza, kao i danas, preko puta tog kafića za modele, stoje velike, kockaste tegle za dekorativno zelenilo. E, ako se malo bolje zagledate u sivi betonski rub te tegle – i pod pretpostavkom da je komunalci u prošlih dvadeset godina nisu promijenili – tu ćete, sasvim sigurno, napipati udubinu zaostalu od moje stražnjice.

Nekoliko godina tu sam, sjedeći na teglama, provodio valjda svaki božji dan. Ako negdje postoji moj trag, on je ovdje. Te tegle bile su rubna pozicija gradskog poteza poznatijeg pod nazivom Duhanski put, poligona za razmjenu kolektivne energije o kojoj sam govorio. Tu je fermentirao novi val.

Duhanski put, to je – nabrajano od središta grada prema periferiji – Blato, Zvečka, Veliki Kavkaz, Mali Kavkaz. Te četiri birtije i ne više od dvjesto metara pločnika što ih je povezivao. Baš kao kad se čudaci natječu tko će ugurati više odraslih ljudi u neki minijaturni auto, pa to onda prijavljuju kao rekord za Guinessovu knjigu, posve je nevjerojatno koliko se – na tom malom potezu, u tim neuglednim kafićima – uspijevalo natrpati ljudi.

I to posve raznorodnih ljudi. Poštujući stroga i svima poznata društvena pravila, prije negoli bi nogom stupio u Masarykovu (glavnu ulicu Duhanskog puta), došljak bi birao ulogu, a time i svoj jasno omeđeni prostor na asfaltu. Znalo se tko je gdje.

Društvo pred Blatom: Zagreb, 1980. godineBlato je posve nekomforna, siva birtija impregnirana ustajalim zrakom kiselkastim od alkohola i duhanskim dimom – ovdje su se okupljali boemi, intelektualci uglavnom nedotaknuti pomodarijama i trendovima, a s njima i nekonformističke zvijezde u usponu (Darko Rundek, Krešo Blažević, Renato Metessi, Đorđe Rapajić ...). Veliki zidni portret Tina Ujevića podsjeća da su se ovdje u prošlosti opijale duhovne veličine, i jedino je po tome čovjeku jasno da je ušao u mjesto s reputacijom, a ne, kako bi inače mislio, u zadnji pajzl. Ovdje se rijetko pije kava, ovo nije mjesto za traženje cura, Blato je hardcore pun opijata i svega dobroga i lošega što takva krajnost nosi. Njegovi posjetitelji imaju pomalo suzdržane kontakte s posjetiteljima susjednih enklava (Kavkaz, Zvečka), smatrajući ih ispraznim šminkerima.

Na suprotnoj strani ulice – i doslovno i preneseno – Kazališna je kavana, poznatija po kratici Kavkaz. Kavkaz je najskuplja birtija u krugu i navečer radi najduže (do pola jedanaest, u jednom periodu čak i do jedanaest!) pa je ovdje najviše ljudi, koji bi boljim danima zakrčili put u radijusu od pedesetak metara oko lokala. Njih smatraju šminkerima, što je u Zagrebu oduvijek bila najmnogoljudnija i najbezličnija kasta. Većina ovdje s novim valom zapravo i nije imala veze, oni su bili topovsko meso za punjenje malobrojnih diskoteka, kojih se pošten svijet uglavnom klonio.

Ovi iz Kaveza (kako su uskoro prozvali Kazališnu kavanu) nikada nogom ne bi kročili u Blato, kao ni obrnuto. Iako su teritorijalno-svjetonazorne granice o kojima ovdje govorimo prilično meke, pa ljudi često cirkuliraju od birtije do birtije, ova dva pola, šminkerski i boemski, razdvaja led međusobne odbojnosti.

Vrijeme kad je ličilo da je možda normalan: Miroslav Lazanski u društvu Slobodana Tadića

S druge strane ceste, nasuprot Kavkaza, a ispred ulaza u poduzeće Školska knjiga, bili su naslagani motoristi i njihovi motocikli. Oni su bili podvrsta kavkaških šminkera, ali zapravo su bili svijet za sebe. Nitko tko posjedovanje motocikla ne doživljava svojim temeljnim određenjem i razlogom postojanja, nije prelazio na ovu stranu ceste. Organski su bili stopljeni sa Kavkazom, jer su iz te gomile nabavljali cure, koje bi do kuće ili diska radije na motoru negoli tramvajem.

Ti motori nisu bili ne znam kako veliki i jaki, kao što ni tamnozelene, avijatičarske Ray Ban naočale (posljednja moda, obavezan detalj!), preko kojih vas je promatrala svaka druga fizionomija pred Kavezom, nisu bile nedohvatljivo skupe. Ali, to su bili statusni simboli – kakvi-takvi, dovoljni da vas strpaju u društvenu ladicu.

Na samom kraju Duhanskoga puta, izvan dometa šminkera, bio je taj moj Mali Kavkaz.

Ovo je zapravo bila periferija bez ideoloških određenja. Ovdje su stajali oni koji su željeli biti u blizini, a nisu se htjeli ili uspjeli svrstati u podgrupe: mi, najnebitniji klinci pod kapom nebeskom, i ponegdje pokoji narkoman, jer Mali je Kavkaz bio na glasu kao scena, mjesto za sitne transakcije drogom. Ja sam čitavo razdoblje srednje škole proveo ovdje, sjedeći na teglama – i unatoč tome, nikada nisam stupio u kontakt s bilo kakvom drogom, što je, pretpostavljam, također bila blagodat vremena nevinosti: odrasti doslovno među dilerima, a nikada ne osjetiti bilo kakvu nelagodu ili pritisak koji proizlaze iz te činjenice. Novi val je vrijeme rapidnog širenja svih derivata marihuane, kao ni jedna generacija prije, ova je predano trošila lake opijate, ali Zagreb je bio mali grad u kojem, ako sam nisi tražio drogu, ne bi ni ona pronašla tebe, koliko god joj blizu bio.

Izvan dometa šminkera: Curice ispred Malog Kavkaza

Zašto sam sjedio pred Malim Kavkazom? Vjerojatno zato što se nisam osjećao dovoljno odraslim za Zvečku. U to vrijeme imao sam o tom mjestu svih mjesta prilično odbojan stav, tipove što su se tamo okupljali smatrao sam negativcima – gotovo klasnim neprijateljima! – a sve je to proizlazilo iz činjenice što sam ja tad bio mali, a oni veliki i važni, pa sam nesvjesno tražio ideološke razloge za nedoraslost njihovu svijetu.

Zvečka je bila epicentar i do danas je ostala pojam, simbol svega o čemu govorim.

Od sve tri birtije u Masarykovoj, Zvečka je jedina bila bez povijesti i ugleda. Ovdje u prošlosti nisu zalazili pjesnici, kao u Blato, niti glumačke zvijezde, kao u Kavkaz. Zvečevo – to je pravo ime Zvečke – bila je prodavaonica istoimene tvornice slatkiša, ne odveć uspješne, gdje su nudili svoje slastice. A kako je prostor bio nešto – samo neznatno! – veći negoli je za tu namjenu potrebno, o istom trošku postavili su tamo i bar za piće s nogu. Na zidu iznad šanka stajali su natpisi poput: "probajte naše dnevno svježe slastice" ili "naši voćni kolači su najbolji".

Zvečevo je, dakle, čak i po kriterijima sivog Zagreba, bilo beskrajno bezvezno mjesto.

Obavezno prisutna: Mira Furlan ispred ZvečkeKako se društvena elita nove generacije počela okupljati baš ovdje, ostaje donekle nejasno. Postoji nekoliko teorija, ali niti jedna ne objašnjava zašto su, od mnogih znatno atraktivnijih mogućnosti, svi počeli hrliti u Zvečku.

"Sudjelovati u javnom, kulturnom, ili kakvom god hoćete životu Zagreba, a ne pojaviti se barem jednom dnevno ovdje, naprosto ne dolazi u obzir", nalagao je u jesen 1978. Polet, a mi smo poslušali. Što smo drugo mogli? Naše su novine, naravno, strašno pumpale tu stvar: predstavljajući ponaosob mlade umjetnike raznih vrsta, uvijek bi dodali: "Miru Furlan, kao i sav svijet s kazališne akademije, možete sresti negdje na potezu od Kavkaza do Blata" ili "Piko Stančić, mladi i svestrani umjetnik, redovit je pred Zvečevom".

Tako se Zvečka, od popularnog cehovskog okupljališta, što su ga začeli mlađi muzičari i novinari, pretvorila u pomodno mjesto za sve ostale, koji im žele biti blizu.

"U udarnim sezonama Zvečke rulja je stajala do Kavkaza. Teško je točno reći koliko se tamo ljudi skupljalo, ali znam da je dolazilo jako puno važne rulje", veli grafički dizajner Mirko Ilić, također jedan od redovitih. "Dođeš tamo i saznaš sve. Tko je koga ostavil, tko koga vara, s kim ga vara, tko je prestao uzimat ovu drogu, uzima onu drogu, tko je kome ukrao pjesmu, gitaru, ženu, tko radi novi film, novu ploču, novu predstavu ... sve si saznao tamo. To je bio internet moje generacije – www.zagreb.com."

U nedostatku bilo kakvih ozbiljnijih komunikacijskih sredstava, Zvečka je bila čvrsta točka za koju se moglo uhvatiti. Razmišljajući danas, meni nije do kraja jasno kako smo uopće tada sklapali dogovore: jedino tehničko pomagalo bili su telefoni, a nas i onako nikada nije bilo kod kuće, pa bi poruke, što su ih za našeg permanentnog odsustva više ili manje pedantno zapisivali naši ukućani, stizale sa satima zakašnjenja. Stoga je bilo ne samo korisno, nego i nužno, uspostaviti mjesto i odrediti vrijeme gdje se sreću ljudi koji si međusobno mogu zatrebati.

Svakoga dana, negdje oko podne ili jedan, pred slastičarnicom u Masarykovoj okupljalo bi se stalno društvo. Pred Zvečkom nema no name ekipe, ovdje je svatko Netko – glumica, student akademije ove ili one, redatelj, crtač, novinarka, muzičar, menadžer, plesačica, košarkaš ... ili jednostavno netko tko nema zvučno zanimanje ili poseban talent, ali je svakoga dana tamo, pa ga zbog toga svi ovi odabrani gosti poznaju i prepoznaju kao svojega ili svoju.

"Sastajemo se na istom mjestu
dugo, dugo stojimo na uglu,
mi smo sretna gomila mladića
naše djevojke su najljepše u gradu
mi smo uvijek zajedno
..."

... napisao je u pjesmi Zajedno Jura Stublić, i sam dio inventara Blata i Zvečke.

"Malo-pomalo, svi koji su bili ma zbog čega važni, počeli su se zaustavljati pred Zvečkom", veli Max Juričić, gitarist koji je baš negdje u to vrijeme s Jurom Stublićem odlučio osnovati novi bend. "Ako si se trebao fotkati za omot ploče, ti si znao da ćeš tamo naći četiri fotografa i s jednim od njih, s kojim se taj dan najbolje skužiš, dogovorit ćeš slikanje. Kad bi ti trebao plakat, tamo bi pronašao čovjeka koji ima štampariju... Jednostavno, tamo su ljudi pomalo kapali i počeli se vezivat jedan na drugog."

Svi koji su važni, bili su u Zvečki: Mirko Ilić u svojoj omiljenoj birtiji

"Ja mislim da su najveći poslovi u rock’n’rollu i designu napravljeni pred Kavkazom i Zvečkom. U vremenu prije mobilnih telefona i fax-uređaja, to je bio ured", govori Mirko Ilić u svom njujorškom uredu, okružen svim potrebnim telekomunikacijskim pomagalima, u gradu s nekoliko tisuća barova boljih i ljepših od Zvečke, što razgovoru o jednoj jedinoj birtiji u kojoj je proveo mladost daje pomalo bizaran ton. "Na primjer, Doživjeti stotu, omotnica ploče Bijeloga dugmeta. Taj je posao zbog nečega trebalo završiti na brzinu i ja sam hitno morao pronaći djevojku koju ćemo fotografirati. Pred Zvečkom sam doslovno išao od cure do cure, odvlačio ih u haustor i molio ih da mi pokažu svoje grudi, što je bilo bitno za omot. Tako smo tada radili, nismo imali čak ni agenciju za modele."

U tom nemanju drugih mogućnosti i upućenosti na dvije-tri uvijek iste kavane, ljudi istog senzibiliteta grupirali su se silom prilika. Lako se i spontano stvorila scena, krug ljudi čiji pogled na svijet zrači u najboljim pjesmama tog vremena, koji su utjecali jedni na druge, poticali jedni druge, ostavljali traga u pjesmama drugih, jedni drugima dizajnirali omote, pjevali prateće vokale, pozirali jedni drugima za fotografije ... Čudesan je i zapleten krug međusobnih utjecaja koji su se događali pred Zvečkom. Evo tek nekoliko primjera, koji pokazuju koliko su te silnice bile iskrižane: Mirko Ilić tako kaže kako je na njega presudno utjecalo poznanstvo s Davorom Slamnigom, mladim književnikom sa mnoštvom talenata, čije su rane pripovijetke književna materijalizacija senzibiliteta o kome je ovdje riječ. Jura Stublić pak kaže kako iznimno poticajnima drži razgovore koje je vodio s crtačima Novog kvadrata, posebice s Igorom Kordejem. Gimnazijalci iz Prljavog kazališta tako će se zbližiti s etabliranim glazbenikom Pikom Stančićem, koji će uskoro postati neka vrsta sive eminencije benda. Za konačno realiziranje Štulićevog talenta pokazat će se posebno bitnim njegovo poznanstvo s Husom Hasanefendićem, koji će u mnogome pomoći da Johnny napokon izbaci sve pjesme koje nosi u sebi. Svi ti susreti, sva ta kemija koja je povezivala raznorodne kreativce dogodila se pred Zvečkom. A čak ako se i nije dogodila pred Zvečevom – nego, recimo, u Lapu ili Studentskom centru – svi će do kraja života biti uvjereni da se zbila upravo tamo, jer Zvečka nije bila samo mjesto, nego i sinonim za taj kreativni proces.

Zvečka se ne propušta: Tanja Torbarina, kolumnistica tjednika DanasU kulturnom geopolitičkom poretku glavnog grada tadašnje Socijalističke republike Hrvatske", napisao je mnogo godina poslije Vlatko Fras, "Zvečka je bila jedino područje pod kontrolom rock'n'rolla." I tako bi taj poligon za zezanje, zavođenje, sklapanje sitnih poslova i razmjenu energija i informacija funkcionirao svakog dana od dvanaest do tri poslije podne, kada bi svatko krenuo svojim putem.

Drugi, manje obavezni dio rituala počinjao bi oko sedam, kada bi u Masarykovoj počinjala večernja šihta. To bi potrajalo do devet – jer proslavljena se Zvečka zatvarala u devet navečer! – ili desetak, petnaest minuta duže, koliko bi se dalo prekoračiti fajrunt ako bi netko od rastom viših gostiju izveo često prepričavani trik: u trenutku nepažnje konobarice pomaknuo bi kazaljke zidnog sata što je visio iznad vrata zahoda malo unatrag (ne previše, da ne bi bilo sumnjivo), i kako je to bio jedini, pa time i mjerodavni sat, tako bi se osvojilo još nekoliko minuta radnog vremena. U tim prvim satima večeri ovdje su se kovali planovi što učiniti s njezinim ostatkom, jer mogućnosti je bilo iznimno malo: ako se ne bi pronio glas o nekom tulumu ili kućnoj zabavi, čovjek bio mogao otići do Blata, gdje se u sat vremena, koliko bi bar još radio, mogu popiti još piće ili dva, a onda bi ih stroge konobarice rastjerale nervoznim paljenjem i gašenjem svjetala. To je bio iznimno raširen običaj: koliko se sad sjećam, više manje svaka moja večer završavala bi tim divljačkim pali-gasi ritualom, ponekad upotpunjenim urlicima faaaajruuuunt, jer svi su lokali radili toliko kratko, da su mogućnosti da odemo prije negoli nas doslovce izbace, bile minimalne.

Tu ograničenu ugostiteljsku ponudu nadopunjavala bi iznimno razvijena privatna inicijativa, tulum za tulumom. Hus Hasanefendić sjeća se kako bi mu se znalo dogoditi da parkira automobil negdje u okolici Zvečke, s nevinom nakanom da popije uobičajenu kavu i nastavi svojim putem. Međutim, ondje bi, boljim danima, nekoga sreo, prihvatio neki poziv, prijedlog, priključio se nekoj primamljivoj ideji za zajedničko gubljenje vremena – ukratko, upustio se u avanturu koja bi uz silne obrate kroz tko zna čije sve stanove nerijetko završila tri dana poslije, kada bi Hus pokupio automobil, uredno parkiran pred Zvečkom

Susret: Paolo Sfeci i Jasenko Houra pred Kavkazom

"U periodima kad nisam imao novaca, bez problema bih mogao doći pred Zvečku i naručiti cugu, a u roku od pola sata sigurno bi se pojavio netko tko bi je platio", objašnjava Mirko Ilić. "Naravno, pod uvjetom da sutra, kada primim honorar, i ja platim piće svakom onom tko je tog dana bez love. Pred Zvečkom je sve palilo, ali nitko nije fermao rulju s lovom. To nam je izgledalo onak ...", i tu Ilić napravi gadljivo lice "... manje vrijedno. Bili smo premladi i bile su premlade da bi se prodali. Tada nam to nije bilo bitno."

Družina pred Zvečkom doista je težila i statusu, i slavi i sviđala im se pripadnost tom privilegiranom krugu najzgodnijih cura i najšarmantijih dečki, ali u taj se svjetonazor, čudom, novac doista nikada nije uklapao. To kolektivno uvjerenje da je lova igračka za manje vrijedne, a bogati uglavnom dobri za ismijavanje, bilo je temeljni preduvjet za prihvaćanje igre koja se tamo igrala. Jer, u Zvečki doista nije bilo ničeg materijalnog – čak ni u smislu opipljivog – nije bilo stolova, stolaca, nije bilo suncobrana; osim jednog šanka i prostorije za pedeset naguranih ljudi, tu nije bilo ničega, a kamoli luksuza. Sve što se tamo dogodilo, nastalo je voljom posjetitelja da imaju, da naprave svoje mjesto. Iz kavane su izašli na prazan pločnik i tamo napravili terasu, umjesto na stolove, šalice s kavom odlagali su na krovove parkiranih automobila (anegdota kaže kako se često događalo da odu niz Masarykovu sa napola dopijenim šalicama na krovu jer vlasnik ili vlasnica ne bi ni primijetili da je njihov automobil bio privremeni kavanski stol).

Ženski trio: Slavenka Drakulić, Alemka Lisinski i Jasmina Kuzmanović

Bilo je to kao u Fellinijevom Amarcordu: u postsezoni skupina gimnazijalca provukla bi se na golemu, pustu terasu zatvorenog hotela. Sve je bilo prekriveno zaštitnim platnima, nigdje nije bilo ni stolova ni ljudi, ali njihova bi mašta odjednom stvorila čaroliju. Zrakom bi se proširila ljepljiva, slatkasta glazba, oni bi zaplesali zaneseno sklopljenih očiju, svatko bi u naručju stiskao imaginarnu ljepoticu, čavrljao, naslanjao joj glavu na rame, odjednom bi im se činilo da je topla ljetna večer, da punim plućima udišu svijet u koji inače nisu imali pristupa. Tih sam godina Amarcord gledao barem sedam ili osam puta – zapravo, nisam propuštao niti jednu priliku da gledam Amarcord – ali tada nisam vidio nikakvu sličnost između onog što se zbivalo pred Zvečkom i tog plesa na zatvorenoj hotelskoj terasi. Danas, naravno, vidim...

Jer toga što se sanjalo pred Zvečkom, toga nije doista bilo. Tek nekoliko ulica dalje, Zagreb nije bio nikakav vatromet urbanosti, nego dosadan, provincijalni gradić u kojem ljudi prerano idu na spavanje. A bez svih tih ljudi, Zvečka bi bila ono što je i danas: neugledna birtija u kojoj jutrima kavu piju činovnici iz okolnih poduzeća, a poslijepodne se doklati nešto ovisnika.

Protagonisti te rane faze stvaranja scene poslije će se razmiljeti kao rakova djeca, doživjet će različite sudbine, nastanit se na različitim kontinentima, kreativno se udaljiti, njihova će komunikacija gotovo posve nestati, jer će se pretvoriti u različite ljude. Danas, dvadeset i nekoliko godina poslije, neki od njih imaju prilično rezervirano, ne uvijek pozitivno mišljenje jedni o drugima i o djelima koja su stvorili posljednjih godina. Međutim, tih nekoliko godina oni su nesumnjivo bili dijelom jedinstvenog umjetničkog i svjetonazornog pokreta i to je ono što je brisalo sve te razlike, koje će poslije doći do izražaja. I stoga nije čudno, premda je zanimljivo, da svatko od njih cijeni rane radove svih ostalih – njihove prve, početničke pjesme. To je zato što su te prve singlice, prvi albumi, zapravo njihovo zajedničko čedo: ne podcjenjujući individualnost, te su pjesme kolektivno autorstvo bende pred Zvečkom – ili na Duhanskom putu, da ne budemo preisključivi – jer na njihovo su nastajanje izravno i neizravno utjecali desetci likova koji su uvijek bili u blizini.

Negdje u doba izlaska iz potpune anonimnosti – vremenski će se to poklopiti s prelaskom iz sedamdeset i osme u sedamdeset i devetu – svi će akteri naše priče već zauzeti svoja mjesta na potezu Blato-Zvečka-Kavkaz. Priče koje su se dotad događale u Dubravi, Sopotu, u podrumu Filozofskog fakulteta, preselile su se, zajedno s protagonistima, ovamo. Kada bi netko od svega ovoga radio kazališnu predstavu ili možda mjuzikl, mjesto zbivanja bio bi, bez sumnje, trotoar Masarykove ulice.

(KRAJ)

* Redakcija XXZ portala još jednom zahvaljuje Igoru Mirkoviću i izdavačkoj kući Fraktura na ustupljenom materijalu iz knjige "Sretno dijete"

Oceni 5