Zvuci domoljubnog rata

Hrvatski reditelj Miroslav Sikavica (1975) boravio je u Beogradu i delimično pratio Beldocs, na kojem je prikazan njegov film "Glasnije od oružja", dokumentarac koji približava gledaocima masovnu produkciju domoljubnih pesama u Hrvatskoj, motivaciju autora i izvođača, nameru televizije da ih produkuje u nemerljivim količinama. Tokom agresije na Hrvatsku, kako podsećaju kritičari, domoljubne su pesme imale za cilj da, u prvoj fazi, podstaknu priznanje i afirmaciju države u svetu, potom da ohrabre vojnike na frontu i civilno stanovništvo u skloništima. Rezultat je bila produkcija svakojakih zvučno-tekstualnih ispada, od tamburica - domoljublja do hard rock i punk energije, usmerene ka agresoru. Te kompozicije sadrže veličanje homogenzovane nacije, neke su antiratne, a u nekima se ne skriva mržnja prema zajedničkom neprijatelju. Postojalo je, saznajemo iz filma, čak i crno tržište kaseta sa muzičko.poetskim sadržajima neprimerenim televiziji zbog ogromne koline mržnje, kao i zbog psovki.

O svom boravku u Beogradu, načinu rada na ovom filmu, kao i o utiscima, Miroslav Sikavica govori za XXZ.

"Prvi put gostujem na Beldocsu pa ne mogu biti mjerodavan. Pristigao sam tek pred sam kraj Festivala pa, na žalost, nisam uspio uhvatiti srpski takmičarski program, odnosno pogledati recentnu dokumentarističku produkciju u Srbiji, izuzev filmova Mile Turajlić i Biljane Tutorov koje sam gledao prije, pa da je mogu usporediti s onom u Hrvatskoj. U svakom slučaju, lijepo je biti turist u Beogradu u ovo, majsko, doba godine. Život pulsira, ulice vrve ljudima kao šipak košticama, odsvakuda su iznikle terase kafića i restorana na kojima se traži prazna stolica. Kao što je to na master classu primijetio Ulrich Seidl – stranac ima dojam kao da se u gradu nešto slavi.

Što se tiče same srpske premijere našeg dokumentarca, Glasnije od oružja, reakcija publike na Beldocsu je bila izrazito pozitivna, a doček srdačan, kao uostalom i svagdje gdje smo dosad gostovali. Žao mi je jedino da nije bilo više publike u gledalištu kako bi se poslije projekcije mogla razviti živahnija rasprava, budući da je ovo tema koja može biti itekako intrigantna i izazivati asocijacije u Srbiji, s obzirom na produkciju patriotske novokomponirane narodne muzike početkom 1990-ih u Srbiji i Republici Srpskoj Krajini, koja je služila kao instrument (veliko)srpske državne propagande", konstatuje naš sagovornik.

*Jedan od kritičara je u opisu filma upotrebio sintagmu "soundtrack Domovinskog rata". Mislim da je to pravi haiku - sinopsis za Vaš dokumentarac. Ipak, iako ste bili mladi, možete li s ove distance konstatovati da li su bile jače pesme ili televizijski prilozi - bez obzira na njihovu verodostojnost (za beogradsku televiziju su, naravno, sve to bile "ustaške laži")? Šta je bilo "glasnije od oružja"?

Rat je omogućio vlastima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, čvršću kontrolu nad informacijama i medijima. U stanju povišene emocionalne napetosti, kakvo vlada u ratu, lakše je bilo promicati propagandu i to su radiotelevizije Srbije i Hrvatske, svaka na svoj način te u različitim mjerama, koristile. Kako je to u svom romanu Milenijum u Beogradu ustvrdio Vladimir Pištalo, bilo je to vrijeme kad je "svaka porodica u zemlji u dnevnoj sobi imala agresivnog fašistu", a "to je bio njihov televizor".

Zbog toga što je izjavio da se osobno, ali i politički osjeća Balkancem te da "nema nacionalnu svijest", o Johnnyju Štuliću se, a onda, što je još gore, i prema albumima Azre, odjednom počelo govoriti s omalovažavanjem

Takvu moć kakvu je tad imala na ovim prostorima, radiotelevizija nikad više neće iskusiti. Lord Peter Carrington, koji je 1991. godine, kao UN-ov povjerenik, vodio diplomatske pregovore o raskidu Jugoslavije, svojedobno je izjavio da je Hrvatska dobila rat, zbog toga što je njena nacionalna radiotelevizija bolje odradila svoju medijsku zadaću od, u to doba suparničke, Radiotelevizije Beograd (a potom i od njene sljednice Radiotelevizije Srbije), uspjevši čvršće simbolički integrirati, odnosno homogenizirati svoju naciju. Itekako svjesna moći glazbe i kako ona može efikasno proizvesti potrebne patriotske osjećaje, Hrvatska radiotelevizija je tijekom 1990-ih otvoreno naručivala i poticala komponiranje novih domoljubnih pjesama, intenzivno emitirala postojeće, organizirala i financirala humanitarne koncerte i festivale domoljubne glazbe te snimala u velikom broju domoljubne glazbene spotove. Pjesma je bila maltene glavno medijsko sredstvo hrvatske borbe za samostalnost te nacionalne homogenizacije. No, koliko je popularna glazba tih godina bila ovisna o radiotelevizijskoj potpori, toliko je bila i izložena, odnosno podložna političkom pritisku.

Ništa bolje nije bilo u Srbiji. Milošević je koristio (masovne) medije kao jedan od temelja svoje političke moći. Za razliku od popa u Hrvatskoj, u Srbiji je folk muzika imala neskrivenu medijsku podršku te bila instrumentalizirana u političke svrhe. Miloševiću je trebala novokomponirana narodna muzika, jer je dopirala do masa, kako bi preko nje plasirao političke poruke, a "narodnjacima" je trebala politika da dođu u medije. A mediji su, naravno, značili novac.

Na žalost, pjesme i spotovi koji su završili u konačnoj verziji filma zapravo su tek manji dio domoljubnog glazbenog opusa nastalog u Hrvatskoj krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Tijekom Domovinskog rata nastalo je više stotina novih domoljubnih pjesama, možda i tisuću. Nitko ne zna njihov konačan broj. Dugo smo filmu tražili pravu mjeru i prekrajali ga, kao i tražili mu jak i upečatljiv, ali i točan naslov.

*Da li je izjašnjenje/očitovanje muzičara putem domoljubnih pesama, ili ćutanje u takvoj atmosferi, imalo neke teške, u svakom slučaju, neželjene posledice. U Beogradu je, recimo, Arsen Dedić pao u šape medijima koji su ga optuživali da je, učešćem u hrvatskom "Band Aid-u", pokazao kako je loš Srbin, izdajnik, kako je pod uticajem žene, kojoj su pripisali nemačko poreklo...

Bila su to teška vremena ne samo za politički nepodobne, nego i za neopredijeljene, kao i za nacionalno nečiste pojedince, odnosno one miješanih nacionalnosti. U tom smislu je indikativno Tutićevo priznanje da je bilo pritisaka na njega kao skladatelja Moje domovine da se iz Hrvatskog Band Aid-a izbaci solo dionica najvećem hrvatskom kantautoru, čovjeku koji je zadužio ne samo hrvatsku popularnu glazbu, nego i hrvatsko kazalište, televiziju i film, i to samo zato što je po očevoj liniji Srbin pravoslavac, premda je živio i radio u Hrvatskoj, te se izjašnjavao kao Dalmatinac. Još su gore prošli oni koji su odbili sudjelovati u kolektivnoj nacionalnoj histeriji. Ti su bili osuđeni na institucionalnu šutnju ili ih se politički anatemiziralo, kao na primjer Branimira Štulića. Zbog toga što je izjavio da se osobno, ali i politički osjeća Balkancem te da "nema nacionalnu svijest", o Johnnyju Štuliću se, a onda, što je još gore, i prema albumima Azre, odjednom počelo govoriti s omalovažavanjem. Njegov odlazak u Beograd u ljeto 1991. godine, prije preseljenja u Nizozemsku, tumačio se kao nacionalna izdaja u Hrvatskoj pa se Azra prestala puštati u hrvatskom eteru. Da bi stvar bila gora, ignoriranje tog benda i njegovog opusa, jednog od najznačajnijih u kontekstu hrvatske rock glazbe, nadživjelo je u stanovitoj mjeri čak i rat. Ako nisi s nama, onda si automatski protiv nas, bila je logika zaključivanja.

U svojoj knjizi Sedma republika pokojni Ante Perković zapisao je kako se i Rundekova selidba iz Zagreba u Pariz 1991. godine također uklapala u to politički sumnjivo ponašanje. S druge strane, najveća hrvatska diskografska kuća prekinula je 1990. godine suradnju sa svim izvođačima "narodnjaka" koje je imala u svom katalogu te zamrznula svoju arhivu novokomponirane narodne muzike. Istovremeno, Hrvatska radiotelevizija povukla je iz programa sve pjesme s ekavskim tekstovima narodne glazbe s istoka. U toj atmosferi nacionalna "lova na glazbene vještice" loše su prošle gusle i harmonika, koje politika difamira kao više srpske glazbene instrumente, pa samim time i onda nepodobne. Tijekom 1990-ih hrvatski glazbeni eter okreće se planski k stranom, zapadnjačkom popu, novim domoljubnim pjesmama te tamburici kao instrumentu.

*Da li se danas autori i izvođači uzdržavaju izvođenja domoljubnih pesama koje su komponovali tokom rata i od čega to zavisi? Možete li izdvojiti neku pesmu koja je preživela iz tog perioda ? Koja je kompozicija za Vas bila ultimativni hit, šta Vas danas najviše podseća na vreme agresije Srbije i JNA?

Valja reći da većina domoljubnih pjesama nije "preživjela" kraj rata. Rijetke su dobile nove uloge i tako produljile svoj životni vijek. Najistaknutija pjesma relegiozne tematike za vrijeme Domovinskog rata, "Bože, čuvaj Hrvatsku", postala je himnom HDZ-a 1992. godine i otad se koristila u stranačke, ali i državničke svrhe. Primjerice, klape su je pjevale prilikom posjeta pape Hrvatskoj 1994. godine. S "Mojom domovinom" započinjale su godišnje parade povodom Dana državnosti, Dana pobjede i Dana branitelja, a s instrumentalnom verzijom te pjesme završavao je program Hrvatske televizije cijelo jedno desetljeće. Ostale pjesme su manje-više zastarjele i "ne žive" više, osim za državne praznike i u političkim kampanjama. Mnogi izvođači nisu više politički aktivni niti izvode više pjesme koje su skladali u ratu, ne želeći više ni sebe ni druge opterećivati prošlošću.

Psihomodo pop, na primjer. Jedini koji i dalje forsira izrazito desničarsko domoljublje je Thompson. Njegov koncert u Umagu 2008. godine prvi je zabranjen koncert u demokratskoj Hrvatskoj. Tijekom rata srpski bendovi i izvođači nisu, naravno, mogli nastupati u Hrvatskoj, kao ni oni hrvatski u Srbiji. No, nakon NATO-ova bombardiranja Srbije 1999. godine, a posebno nakon pada Miloševićeva režima 2000. godine, stvari su se izmijenile. Premda ipak postepeno. No, postoje i dalje neki srpski muzičari koji još uvijek nisu dobrodošli u Hrvatsku, poput Bore Đorđevića, koji je za vrijeme rata često gostovao u okupiranom Kninu, pjevao zlobne protuhrvatske stihove te davao nacionalističke izjave. S druge strane, postoje i neki hrvatski glazbenici i izvođači koji još uvijek ne žele ići pjevati u Srbiju i to otvoreno ističu. Rane se, očito, još nisu dovoljno osušile.

Posebna su priča "narodnjaci", koji su se, nakon što su Srbija i Hrvatska uspostavile diplomatske odnose, poput federa, vratili u Hrvatsku. Naravno, ne oni nacionalistički, već oni ljubavne tematike. Turbofolk je drugoj polovici 1990-ih preplavio Hrvatsku i napunio diskoteke. Premda Hrvatska u doba Jugoslavije nije imala narodnjačkih zvijezda, od kraja 1990-ih se u Hrvatskoj, da stvar bude zanimljivija, etablirao čak i hrvatski podžanr te glazbe, tzv. "hrvatski narodnjak",kojeg su predvodili pjevači poput Mate Bulića, Siniše Vuce, Duška Kuliša, Vesne Pezo i dr. Vrlo interesantno. Koliko znam, nije došlo do nagle popularnosti japanske glazbe kod Amerikanaca neposredno nakon Drugog svjetskog rata ili njemačke kod Poljaka, Rusa ili Francuza.

*Stiče se utisak da ste izbegli izricanje vlastitog suda, da ste to prepustili drugima, a sebi zadržali pravo na umetnost i faktografiju. Najpre, da li je to tačno, a ako ne grešim, da li ste se kretali u okvirima koji, po Vašem pristupu, predstavljaju okvire za delatnost reditelja? Da ne kaže direkto - da pojednostavim - eto, i ovo je deo naše istorije, ili, ovo je u tako teškim vremenima moglo biti slušljivo, ili šta god?

Samo bih se djelomično složio s vama. Dozvolio sam sebi da u ovom filmu imam tek jedan svoj izrazitiji režijski komentar i to ne bilo koji, već glazbeni epilog na samom kraju filma, koji poentira cijelu priču. Mislim da je to dovoljno. Prelako je s ove distance kritizirati, kao i osuđivati. Nismo htjeli napraviti tezičan film. Ne moraliziramo i ne poučavamo. Nikoga i ničije djelo ne ističemo, nižemo samo, poput anatoma, političko-glazbene činjenice iz onoga doba. Neke su pri tom tužnije, a neke smiješne, neke su miroljubivije, a neke politički nekorektnije, neke su iskrenije, a neke bizarnije. Itd. Pustili smo protagoniste da sami govore i u svoje ime, a gledateljima smo ostavili da sami stvaraju zaključke. Mislim da smo time dobili suptilniji film i snažniji dokument vremena.

*Josipa Lisac "otvara" film; nama koji smo je slušali u najboljim izdanjima nedostaje i u daljem toku filma. Ona, izgleda, nije imala šta da kaže o domoljubnim pesmama (pomenuli ste dugi intervju koji ste imali s njom)?

Nema tu neke posebne niti skrivene priče niti išta čudno. Film je, i kad nije igrani, dramaturška struktura. Josipa Lisac, kao uostalom i drugi protagonisti, nije znala da ću je na snimanju tražiti da otpjeva pjesmu koju je pjevala za vrijeme rata. Želio sam kamerom zabilježiti spontanost tog trenutka i njen neposredan emotivan odnos spram pjesme koju nije pjevala od završetka rata. Bilo mi je intrigantno, kako nju, tako i druge, suočiti s tim potisnutim i zaboravljenim glazbeno-političkim sadržajem iz prošlosti. Kad smo u montaži, a poslije i u finalnom miksu tona spajali Josipinu originalnu audio snimku s njenim pjevanjem na lokaciji dvadesetak godina kasnije bilo je fascinantno vidjeti da je, bez pripreme, pogodila tonalitet, ritam, visinu glasa, naprosto da je u potpunom sinku. A svojom je duhovitom opaskom anticipirala porođajne muke filma pa je dramaturški otvorila film, odnosno njegovu priču. Na kraju nije završila niti jedna njezina izjava u finalnoj verziji filma, ali za to nije bilo nekih drugih razloga, izuzev onih dramaturških. Uostalom, pjesma koju pjeva, "Sloboda i mir", nije njezina, već je autor teksta, glazbe i aranžer Hrvat iz Njemačke Guido Mineo (kojem, uzgred rečeno, nismo uspjeli ući u trag), a Josipa je (samo) suvokalistica.

Uostalom, tijekom istraživanja i nastanka filma razgovarali smo s brojnim autorima domoljubnih pjesama i njihovim izvođačima, raznim svjedocima i akterima vremena, televizijskim urednicima i novinarima, producentima, glazbenim kritičarima, povjesničarima te muzikolozima. Mnoge od njih smo i snimili, no tek su odabrani završili u filmu. Kao što rekoh, film je struktura.

*Govorili ste i o bendu KUD Idijoti, šta je Vaš konačni sud, da li je ono što izgovara basista "Idijota" zapravo rock n roll, ono čemu nije moglo biti mesta tokom opšte mobilizacije i odbrane zemlje - pobuna. Da li i dalje mislite da stav "Idijota" ne bi bio moguć u gradovima koji su bili u punoj mobilizaciji, napadnuti, opsednuti, bez hrane?

Bilo nam je važno ubaciti u film i vizuru nekoga tko tada nije pjevao domoljubno, a takvih je primjera u Hrvatskoj bilo jako malo, jer je otvorena agresija na Hrvatsku u jesen 1991. godine izazvala opću reakciju glazbenika, od tamburaša do punkera. Za razliku od situacije u Srbiji, gdje mediji, zbog agresivne politike koja je vođena, nisu bili u mogućnosti upregnuti sve svoje glazbenike, nego samo one nacionalistički nastrojene.

Dakle, u jeku pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj i zahuktavanja nacionalne euforije, pulski pankeri KUD Idijoti u svibnju 1990. godine izdaju, suprotno općem političkom trendu, album na kojem se nalazila obrada poznate talijanske radničke pjesme "Bandiera rossa", koja slavi crvenu zastavu, prvo simbol socijalizma, a kasnije i komunizma. I tu je pjesmu, ono što je važno, bend cijelo vrijeme rata svirao, kako na koncertima izvan Hrvatske, tako i u matičnoj Puli. Pri tom, naravno, treba uzeti u obzir da Pula nije bila zahvaćena ratom kao, na primjer, Vukovar, Knin ili Vinkovci, u kojima se tada teško takva pjesma mogla izroditi.